Više nisam ja


Evanđelje: Lk 9,18-24

Dvije stvari ​​iz današnjeg evanđelja mi odzvanjaju:

  1. Isus pita: a ti, što ti kažeš tko sam ja?

Oduševljava me njegov pristup, najprije pita što drugi govore za njega. Onda se spušta na razinu individualnosti. Stalo mu je do toga da poosobnim njegovo pitanje. Ma, ok, ali, daj mi reci što ti misliš? Što TI govoriš? Pritom ne umanjuje niti mišljenje svijeta niti moje. No, to nije sve. Kad mu odgovorim na pitanje tko je On za mene​

: ​Krist- Pomazanik Božji. Kada mognem to izreći pred njim i pred sobom, nema više prostora za blebetanje, sada je vrijeme za djelovanje:

  1. Odreći se samoga sebe.

Duša mi zadrnda na taj poziv. Tako to ne razumijem, ali, tako mi to zvuči moćno, snažno i herojski. Odreći se znači ne htjeti biti vlasnik čega. Ne želim više biti vlasnik sebe, polažem sebe u Božje ruke. Odricanje me izmiče iz mog centra i stavlja u Božji. Poniziti se do kraja. Nestati u sebi i živjeti u Njemu. Uroniti. Moj Ja je nebitan, jer je upoznao Krista, Živoga Boga.
Ustajem i idem zagrliti križ, baš onaj koji mi je najteži, najgori i onaj koji me najviše ponizuje. Onaj kojeg najviše ne želim, kojeg mi se najviše ne da nositi, baš njega idem zagrliti. Sada to mogu, jer više nisam ja…

 

O Gospodine Dobri, daj mi tu jakost i poniznost da se odričem sebe!

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE