Vikend u samostanu

nun-1581821_640

Kad bi me netko pitao što želim raditi u životu, moram priznati da mi ne bi bilo jednostavno odgovoriti na to pitanje. Pritom ne mislim na posao, nego na životni poziv. U posljednje vrijeme često razmišljam o tome bi li mi više odgovarao obiteljski ili redovnički život. Časne sam sestre uvijek zamišljala kao tihe žene koje provode mnogo vremena u molitvi i samoći. Čitala sam o redovničkom životu, ali to mi nije bilo dovoljno. Htjela sam otići u neki samostan i osjetiti na vlastitoj koži kako izgleda život časne sestre. Prilika za to pružila mi se prošloga petka i otišla sam na vikend u samostan karmelićanki Božanskog Srca Isusova, na adresi Vrhovec 29 u Zagrebu. Karmelićanke organiziraju vikende tijekom kojih djevojke mogu doći u samostan i provesti neko vrijeme zajedno sa časnim sestrama, promišljajući o svom životnom pozivu i sudjelujući u svakodnevnim aktivnostima u samostanu.

Otišla sam u samostan u petak popodne, a vratila se u nedjelju popodne. Tijekom vremena provedenog u samostanu izmjenjivali su se molitva i rad, šutnja i razgovor. Karmelićanke nekoliko puta na dan odlaze na molitvu časoslova u kapelicu, a osim toga vode dom za nezbrinutu djecu i dječji vrtić. Njihov život sličan je životu u obitelji zato što brinu o djeci i obavljaju kućanske poslove, ali je i zahtjevniji jer nekoliko puta tijekom dana moraju biti sabrane u molitvi. Prisustvovala sam njihovoj zajedničkoj molitvi. Unatoč tome što mi je bilo lijepo provoditi s Bogom više vremena nego obično, unatoč tome što sam se nastojala koncentrirati na molitvu, primijetila sam da bi mi misli ponekad odlutale jer nisam navikla nekoliko puta tijekom dana odlaziti u crkvu na molitvu. Kad bih živjela u samostanu, pitam se bi li moja molitva svaki put bila sabrana ili bi često bila rastresena. U samostanu je dnevni raspored unaprijed određen. Postoji utvrđeno vrijeme za pojedine aktivnosti (molitvu, rad, šutnju, rekreaciju). Mi laici ipak možemo odlučiti hoćemo li moliti pola sata ranije ili kasnije, hoćemo li prvo oprati suđe ili se malo odmoriti uz omiljenu knjigu. Osim toga, saznala sam da časne sestre moraju tražiti dopuštenje kako bi otišle u posjet obitelji. Kad bih živjela u redovničkoj zajednici, vjerojatno bi mi nedostajali sitni svakodnevni užici kao što je bezbrižna šetnja u prirodi bez gledanja na sat, čavrljanje s prijateljicama ili odmor uz čitanje neke zanimljive knjige.

Vikend u samostanu bio mi je dragocjeno iskustvo i zahvalna sam Bogu na tome. Divim se časnim sestrama koje posvećuju većinu svog vremena Bogu, a istodobno moraju biti poput majki nezbrinutoj djeci o kojoj brinu. Nisam dobila izravan odgovor je li redovnički poziv moj životni put, ali sam barem vidjela kako izgleda život u samostanu i mogu usporediti to iskustvo sa svojim svakodnevnim životom pa procijeniti što mi se u samostanu sviđa, a što bi mi moglo predstavljati problem kad bih ondje živjela. Svakako preporučujem vikend u Karmelu svim djevojkama koje se pitaju je li redovnički poziv ono što im je Bog namijenio. Iznijela sam svoje dojmove, ali svatko može imati drugačije iskustvo. Zbog toga se takvo iskustvo ne može prepričati, nego ga je potrebno doživjeti.

Marija Penzar

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE