ULTRA evangelizacija


Već četvrtu godinu mladi katolički volonteri, zajedno sa svećenicima, časnim sestrama i bogoslovima, sudjelovali su u evangelizaciji na Ultri, najvećem festivalu elektronske glazbe koji se održao na stadionu Park mladeži u Splitu.

Okupljeni oko štandova s natpisom “Što oko ne vidje i uho ne ču” , iskoračili su na duhovnu periferiju i posjetiteljima Ultre dijelili besplatnu vodu s natpisom “Slavan si u mojim očima”, pritom iskoristivši svaku priliku kako bi u razgovoru i molitvi osim obične vode pružili i čašu Žive vode.

Donosimo svjedočanstvo Katarine i Mateje, dviju SKAC-ovih volonterki koje su, zajedno s još dosta mladih iz ostalih zajednica, sudjelovale u ovoj misiji ulične evangelizacije. 


You are precious in my sight. (Iz 43,4)

Dojmovi nakon iskustva evangelizacije na Ultri još se uvijek sliježu, ali osjećam kako se u meni nešto promijenilo. Dolaskom na Ultru osjećala sam kako nemam što ponuditi ljudima i kako ipak nisam spremna svjedočiti Boga, no On je maknuo fokus s nekih vlastitih nesigurnosti na potrebe naših bližnjih. Ovo iskustvo još jednom je potvrdilo kako svojim snagama zbilja ne možemo ništa, a u Njemu možemo sve. Reakcije ljudi na naše zajedničke molitve za njih podsjetile su me koliko je molitva moćna i koliko nas mijenja. Promijenio bi se izraz na njihovim licima i osjetila bi se posebna bliskost i osjećaj dubljeg zajedništva nakon iskustva zajedničke molitve. Bilo je predivno ljudima pokazati pravo lice Crkve, koja je često krivo shvaćena i prikazana u medijima. Partijaneri na Ultri upoznali su neke mlade i nasmijane katolike koji su otvoreni za razgovor o svemu, pa tako i o svom osobnom iskustvu susreta s Bogom. Neki partijaneri mislili su kako smo protiv Ultre ili protiv njih, a zapravo smo došli na Ultru kako bi, osim vode, s njima podijelili i ljubav našeg Nebeskog Oca jer je jedina razlika među nama ta što smo Ga mi već upoznali. Evangelizacija na Ultri obogatila me nekim novim poznanstvima, ali i potvrdila kako Bog djeluje u našim životima preko naših bližnjih. Ovim iskustvom učvrstila se moja vjera u Božju beskrajnu ljubav i spoznaja kako smo u Božjim očima svi vrijedni i dragocjeni.

Matea

Daj mi piti!

Isus je žedan… Žedan je tebe, mene, naših obitelji, prijatelja, ljudi koje susrećemo na ulici, u tramvaju, trgovini… Žedan je našeg osmijeha upućenog drugome, žedan je jedne jedine tople riječi koju ćemo izgovoriti drugome, jednog pogleda punog ljubavi koji ulazi u dubinu duše i ruši zidove koji su godinama građeni, rušeni pa nanovo stvarani i još više dignuti. Isus je jednostavno žedan naše prisutnosti u životima ljudi oko nas.

“Daj mi piti…” Stalno čujem te Njegove riječi i promatram na svetohraništu ribu koja ima otvorena usta i čeka da je netko nahrani – kruhom života!
“Daj mi piti…” Čeka me da maknem sve svoje obzire, krive poglede, da se opustim, plešem, skačem, naviještam Njega samim svojim postojanjem.

“Daj mi piti…”, govori mi. “Ali bunar je predubok, Isuse”, odgovaram Mu. Teško mi je i ne želim toliko duboko zagrabiti…”
“Daj mi piti…”, uporan je. Želi svako dijete dovesti k sebi, pokazati mu koliko je veličanstven i dragocjen u Njegovim očima. Kako ga je skupo platio svojom predragocjenom krvlju i ništa Mu nije bilo teško učiniti za tebe, mene…

“Daj mi piti…”, opet govori.

“Odustajem Isuse, predajem ti se, idemo ribariti zajedno…”

I odjednom mreža se puni. Ljudi se otvaraju, ulaze u svoje dubine, žele pričati o svojem poimanju Boga, vjeri… Počinju plakati nakon molitve, počinju shvaćati da ipak netko gleda i pazi na svaki njihov korak. Da ih štiti, čuva i bodri na njihovim putima. I ponovo vidim sjaj u očima tih ljudi. Vidim vraćenu nadu u bolje sutra. Vidim želju za životom, a nadasve Bogom. Vidim Isusa koji dočekuje ljude na bunaru i daje im piti, ali ovog puta vode života! I šalje ih da i drugima pokažu kako treba piti i biti!

A meni, nakon svega, opet preostaje doći i dogodine i baciti mrežu. Jako! Snažno! U dubine! I sve u zajedništvu s Isusom.

Tko zna koga ćemo upecati.

Katarina

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE