Ujutro za navečer

King's_Pleasure_Class_1

Svaku večer prije spavanja, postavim si dva pitanja: Što mi je danas bilo najljepše u danu? Što mi je danas bilo najteže?

Pročešljam čitav dan, od odvajanja od toplog kreveta i hladne vode kojom se umivam do ponovnog spuštanja glave na jastuk i kovitlaca misli koji tada nastane.

Zahvalim Bogu jednako na onome što mi je bilo najljepše kao i na onome što je bilo najteže. Kada tako prebirem i zahvaljujem, slike su žive, ali moja perspektiva je drugačija.

Sve poprima smisao. Svaka teškoća, svaki smijeh, dilema, prepirka. Vidim smisao svake upaljene lampice ljutnje, straha, ljubavi… U većini slučajeva. Kada ne vidim smisao, opet vjerujem da ga ima jer moj dan nije završena rečenica i ne odlazim u krevet stavljajući točku na događaje, nego tek zarez iza kojeg se dalje nižu trenuci, iz dana u dan, ili upitnik kojem nadolazeći dani daju odgovor.

Ovo pišem na početku dana. Nenadano se dogodilo da radim poslijepodne. Umjesto uobičajene jurnjave na tramvaj, nakon umivanja, sjela sam na krevet s ustima punim Domaćice, pogledala u šalicu vruće kave pored mene željna tog okusa i radosna jer mogu opušteno uživati u njoj. I osjetila koliko sam darovana. Vremenom koje imam ovo jutro. Žutim, velikim krizantemama u vazi. Policom punom knjiga. Čarapama na srceta. Mirisom svježe oprane odjeće. Svjetlom koje se probija kroz narančaste zavjese. Ljudima koje nosim iako sada nisu pored mene.

Tišinom.

I u zahvalnosti molim da kada ovaj osjećaj preplavljenosti Božjom ljepotom prođe, a proći će, ne zaboravim da je sve stvoreno iz Njegove ljubavi i da na Ljubav odgovorim, da Ljubav i kroz mene danas stvara onako kako On to želi.

Iskra

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE