U svijetu, ali ne od svijeta

2013-8-21_u_svijetu_ali_ne_od_svijeta

Sveto nezadovoljstvo sintagma je koja približno odgovara na pitanje zašto se početkom kolovoza pedesetak mladih ljudi iz cijele zemlje okupilo u Dubrovniku, na drugom Forumu mladih katolika Hrvatske pod geslom “U svijetu, ali ne od svijeta”.

Mladi, aktivni u životu Crkve na polju društvenog zgovaranja, rada s djecom i mladima te komunikacije sa sekularnim medijima sedam su dana svojim prijedlozima i idejama sudjelovali u predavanjima stručnjaka nastojeći pronaći put prema rješenju problema s kojima se suočava novi naraštaj Kristove Crkve.

Zašto Nova evangelizacija?

Osvjedočeni čežnjom mladih ljudi da se na neki način uključe u zajednicu i tako materijaliziraju svoje oduševljenje Kristom, mladi forumaši ipak su svjesni činjenice da inicijativa temeljena isključivo na poletu vrlo često ostaje bez ploda. Početni zanos izgori prebrzo ako se ne njeguje na pravi način zbog čega nemali broj njih odlazi iz Crkve razočaran, a da nije ni dobio priliku otkriti i upotrijebiti svoj potencijal. Sveto nezadovoljstvo, termin kojim je vlč. Domagoj Matošević u svom predavanju “Božji poziv na vodstvo” oslikao potrebu pojedinca da učini nešto na području gdje osjeća da je pozvan, mora biti prosijano kroz sito strpljivosti i molitve kako bi se naša čežnja mogla poklopiti s Božjom čežnjom u pravo vrijeme. Zato je prije bilo kakve inicijative potrebna edukacija i formacija prethodno umreženih ljudi koje povezuje zajednički cilj, a taj se cilj u ovim vremenima posebno očituje u znaku nove evangelizacije.

Izazovi laičkog pastorala tema je koja zaokuplja mlade kršćane željne djelovanja i zato je predavanje o novoj evangelizaciji koje je na početku Foruma održao utemeljitelj Centra za istraživanje društvenog napretka u Meksiku, Rodrigo Guerra Lopez, bilo pun pogodak jer je novom svježinom stare poruke ohrabrilo forumaše da iznesu vlastite ideje koje su im na srcu. Kao profesor filozofije i antropologije Guerra Lopez se posebno osvrnuo na bit Crkve kao živoga tijela Kristova koje je pozvano donijeti Radosnu Vijest u ovim prijelomnim vremenima koja zahtijevaju nove metode i tehnike naviještanja. Papa Ivan Pavao II, začetnik termina nova evangelizacija, govorio je kako moramo biti novi ponajprije u strasti, a zatim u metodama prenošenja te strasti, neprestano svjesni kulturalnog trenutka u kojem se nalazimo. Mi često uspijevamo biti strastveni samo u razgovoru sa svojim istomišljenicima dok onima koji Krista ne poznaju djelujemo kao da vlastitim snagama nastojimo vršiti moralna pravila koja smo izabrali u moru drugih. Guerra Lopez ističe da “biti kršćanin znači biti zaljubljen, šokiran prisutnošću osobe u koju smo zaljubljeni”, a to je mnogo više od pukog davanja lekcija, to je empirijsko svjedočanstvo susreta s osobom koja živi unutar nas. U svijetu u kojem živimo stavljeni smo u kontekst u kojem dijelimo “isto polje pitanja u zajedničkoj potrazi za odgovorima”. Kršćanstvo nije još jedna teorija koja pokušava objasniti kako postići sreću u ovom životu, ono u sadašnjem trenutku modernog i postmodernog svijeta koji sa sobom donosi nove teškoće i prepreke mora pružiti svjedočanstvo da osoba Isusa Krista može biti odgovor na sve izazove i probleme.

Često u svojim pokušajima evangeliziranja padamo u napast da budemo grubi, otresiti, u najboljem slučaju nestrpljivi s osobama koje “ne vjeruju” zaboravljajući kako nismo MI ti koji pobuđujemo vjeru u ljudima. Kao da se bojimo da bi svojom šutnjom i blagošću opravdali grešno ponašanje svojih bližnjih. Profesor Guerra Lopez upućuje nas na pastoralnu strategiju svetoga Pavla koji u susretu s Atenjanima nije pokazao svoje frustracije zbog njihovih grijeha i poganske ustrajnosti već je u njihovom načinu života prepoznao potencijal u koji je mogao implementirati Radosnu Vijest na način koji je njima bio razumljiv i prihvatljiv. Domišljatost i poniznost svetog Pavla nisu izgubili aktualnost i kombinacija tih vrlina omogućuje nam da ponudimo izbor bez prisile ne skrivajući se od teških i kompleksnih stvari koje muče sekularni svijet čijeg  smo i sami dio. Dominikanac Timothy Radcliffe u prekrasnoj knjizi “Zašto biti kršćanin?” piše o evanđelju slobode za koje je, smatra on, ovo naše društvo i više nego spremno, ali mi kršćani moramo prevladati sramežljivost koja nas tako često paralizira. (2009:41)

Crkva i mediji – dijalog je moguć

Formulu svetog Pavla prepoznali su i članovi organizacije Catholic Voices čija je priča započela u Velikoj Britaniji 2010. godine kada je nekolicina mladih katolika, čiji sveukupni udio u toj zemlji iznosi svega 10%, odlučila nešto promijeniti u dotadašnjoj komunikaciji između Crkve i sekularnih medija. Direktan povod ovakvoj inicijativi bio je dolazak pape Benedikta XVI. u Englesku, događaj koji se u britanskim medijima prikazivao uglavnom jednostrano budući da se Katolička crkva u Velikoj Britaniji nije najbolje snalazila kao glasnogovornik vlastitih ideja i projekata.

Cilj mladih katolika bio je pokušati prezentirati dobru stranu katolicizma vodeći se trima načelima koja su postala njihov moto; media-friendly, studio-ready, ego-free. Catholic Voices u realizaciju svog projekta krenuli su, što posebno ističe njihov član James Newman koji ih je predstavljao na Forumu+, s čvrstom postavkom da mediji nisu antikatolički već je njihov posao da postavljaju pitanja i u vezi Crkve. Nažalost, površnost odgovora i doživljavanje novinarskih pitanja kao napada često dovode do nesporazuma što još više produbljuje jaz između katolika i onih koji to nisu. Svjesni toga Catholic Voices prijateljski su nastrojeni prema medijima otkako su se isporfilirali kao glasnogovornici Katoličke crkve u Velikoj Britaniji što znači da su uvijek dostupni i spremni dati pravodobne odgovore. Da bi to odradili kako spada nije dovoljna samo dobra volja već i sposobnost da se informacija prenese na pravi način. O tome govori sljedeće načelo, studio-ready, koje podrazumijeva određene vještine u komunikaciji s medijima i putem medija posebno onom koja se odvija na televiziji. Sposobnost argumentiranja u kratkoj i jasnoj formi, brzog snalaženja pred neočekivanim pitanjima i nošenje sa stresom uvijek prisutne neizvjesnosti, vještine su koje se uče i vježbaju čega su svjesni mladi članovi organizacije Catholic Voices stoga najviše pažnje posvećuju treninzima laika za javni istup u medijima. Posljednje, ali možda najvažnije načelo ove skupine glasi ego-free, i ono ih stalno podsjeća na to da njihova uloga nije vođenje bitke na javnoj televiziji niti agresivna obrana vlastitih stavova, ponašanje kojemu smo svi često svjedoci, već svjedočenje vlastitog življenja Isusove poruke. Oni su tu da razjasne i jednostavnim riječima objasne kompleksne ideje ne zavaravajući se pritom da će tako uvjeriti sve u istinitost poslanja Katoličke crkve već imajući na umu onu šačicu gledatelja do kojih će poruka doprijeti. Oni konstantno moraju nastojati ostati budni u svijesti da ne nastupaju u svoje ime i ne doživljavati kritiku kao osobni napad pa čak i onda kada ona to uistinu jest. Ovdje opet prepoznajemo apostola Pavla koji “postaje sve svima kako bi spasio neke svugdje”. Catholic Voices prepoznali su važnost medijske prisutnosti koja daje određeni kredibilitet, a u društvu u kojemu su katolici samo jedna od manjina to je ogromna prednost.  James Newman to naziva “oživljavanje umjetnosti apologetike u svijetu 24-satnih vijesti”.

Premda je istupanje u sekularnim medijima važno i potrebno, istovremeno moramo razmišljati i o stvaranju vlastitih medijskih sadržaja jer su oni jedna od novih metoda o kojima je govorio profesor Guerra Lopez.  Ivica Šola, teolog, profesor i kolumnist Večernjeg lista i Glasa Slavonije, ističe pisanje bloga kao zahvalan način medijske evangelizacije. Blog je praktičan, ekonomičan i transparentan, a nudi nam mogućnost da svoj sadržaj oblikujemo prema vlastitim željama. Iako je ta ideja vrlo lako provediva malo je onih koji zaista iskorištavaju ogromne potencijale interneta, a Šola smatra kako razlog neistupanja katolika leži u tome što se bojimo da ćemo pogriješiti. U spomenutoj knjizi “Zašto biti kršćanin?” autor ovakvo skanjivanje objašnjava činjenicom da se “općenito, ali krivo, smatra da biti kršćaninom zapravo znači biti boljim od drugih ljudi”. (2009:10) Zbog toga što smo i sami, barem podsvjesno, uvjereni da je to tako bojimo se da ćemo ako se izložimo riziku da u svom istupu i pogriješimo, što će se sigurno dogoditi, narušiti sliku “savršenog kršćanina”. Paradoksalno, svojom šutnjom, ignoriranjem i skrivanjem, koji su također vrsta odgovora, i to vrlo jasna i glasna, ostavljamo dojam da se slažemo sa svim predrasudama koje o nama postoje. Takvom getoizacijom, zatvaranjem u svoj vlastiti svijet još više širimo začarani krug i dolazimo u opasnost da se, kaže Šola, naviknemo na osporavanja koja nam stižu iz vanjskog svijeta dok istovremeno postajemo sve sumnjičaviji prema pohvalama kojih je manje, ali ih ipak ima. U tom pasivnom otporu nesvjesno si zagrađujemo put prema dijalogu i suradnji misleći kako postupamo ispravno jer, ne samo da ne uzvraćamo istom mjerom nego ne uzvraćamo uopće.

Od čega krenuti?

Zašto je Kraljevstvo Božje prvo i najvažnije? Zato što ono donosi čistoću srca i povjerenje djeteta, a hrabrost, odvažnost, blagost, ljubav i briga za bližnjega nadodaje nam se da toga nismo ni svjesni. Možemo govoriti o novim metodama i tehnikama evangelizacije koliko hoćemo, ako to ostaje samo na uputstvima za upotrebu. Evangelizacija počinje sa susretom. A po tragovima tog susreta slobodni smo “naviještati svim narodima”.

“Ako pronađemo način na koji ćemo živjeti i kako ponuditi našu kršćansku nadu, tada ćemo ponuditi nešto za čim svijet žeđa.”

Tamara Bodor

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE