U društvu mumija, zečeka i djece

girl-rabbit-friendship-love-160933

Ono je subotnje jutro grupa Poniznih krenula u skoro punom sastavu na misiju u Dom za nezbrinutu djecu. Bilo je to prvi put da zajedno očitujemo svoju vjeru u praksi, svjedočimo Božju ljubav izvan naše male grupe poniznih u nastajanju.

Malo je reći da je jutro krenulo naopako. Neki od nas prethodnog su se dana zadržali u SKAC-u nakon Mise mladih, dok su drugi marljivo učili do kasno u noć. Ukratko, možete zamisliti što može poći po zlu kada se grupa studenata mora dići ranom zorom subotnjeg jutra. Subota je ipak dan za nadoknadu svih sati spavanja koje smo si uskratili tijekom tjedna.

No, postoji jedna osoba u našoj grupi koja je utjelovljenje reda, kad govorimo o kašnjenju. Ana nas je čekala na Trgu u dogovoreno vrijeme.
Netko je zakasnio?
Netko?
Ne! Zaspali smo svi odreda, čak i oni koji žive kod Džamije.

Kažem vam, subota je dan na koji je snoozanje alarma najopasnije! I dok se Ana dobronamjerno ljutila na neodgovorne Ponizne, Mislav je smirio strasti i nagovorio ju da ne napusti dramatično pozornicu i ne ode kući. I tako, ipak smo do doma sestara stigli svi u jednom komadu i začudo na vrijeme, nasmijani i zapravo nesvjesni što nas to točno očekuje. Mislite da će dalje sve teći glatko…

Ma ne, dolazi sljedeća prepreka na putu do druženja s klincima. Koja je prava adresa, zašto nam nitko ne otvara vrata, ima li ovdje uopće žive duše, gdje su dječja galama i smijeh? Cijela je kuća sestara izvana izgledala prespokojno za ono što nas je unutra dočekalo. Nakon upoznavanja sa sestrama, počelo je veselje. U igraonici smo upoznali petnaestak slatkih mališana, otprilike između 5 i 6 godina. Na naše su olakšanje objeručke prihvatili prijedlog da zajedno od starih čarapa i riže napravimo uskršnje zečeke. I još jednom oduševili su nas svojom dječjom dušom.

Umjesto da im se zgadi da smo čarape koje će uskoro pretvoriti u zečeke sami nosili puno godina, dogodilo se da ih je to oduševilo! „To je tvoja čarapa? Onda ću je ja uzet, ja hoću tvoju čarapuuu!“

Nastavili su vikati i ostali malci uokolo: „I ja hoću tvoju čarapu, i ja, i ja!“ Sami su, uz našu pomoć, punili čarape rižom, vezali zečekima mašnice, ukrašavali im njuškice, crtali im mrkvice na leđima – kako zec ne bi bio gladan – što je tu uopće čudno?!

Odrasli bi zaboravili na zeca i njegove potrebe i to da je uvijek lijepo imati uz sebe nešto za gricnut. Odrasli, kao u „Malom princu“, umjesto boe „konstriktor“ koja probavlja slona vide samo obris nekog čudnog šešira. Nakon što su se poigrali zečićima, obukli smo jaknice i zaputili se u dvorište na igru. Koliko je lijepo ponovno pasti u blato dok igraš „Ledene babe“, izgovoriti onu poznatu: „Tko je iza pika tri put’ žmiri, ja ideeem!“ Zabavilo nas je i kada su nam starija djeca koja uče povijest ispričala sve strašne priče o mumijama. Naravno da nisu izostavili ni detalj kako su im mozak vadili kukom kroz nos. Pitate se zašto smo uopće pričali o mumijama? Jer su nam se našle u dvorištu, i to njih četiri. Zalutale neke male mumije omotane u toaletni papir. Bila je to dobra igra!

Iako kroz igru, djeca su nam se otvorila i ispričala dio životnih priča i shvatili smo koje ih brige more iz svega nekoliko rečenica. Iza njihovog smijeha, zagrljaja i želje za pažnjom stoje mnogi teški događaji i obiteljski problemi. I nije se moglo u tim pričama nazrijeti išta ružnoga kao što je zamjeranje, ogovaranje, neopraštanje… Dapače, jutro s njima bilo je kao mala duhovna obnova o temi oprosta…

Ne kaže Isus bez razloga: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko!“ (Mt 18,3). I tako su nas djeca iz doma tog lijepog subotnjeg jutra dovela do našeg Gospodina. Bog ih nagradio, olakšao im sva trpljenja i podario bezbrižno djetinjstvo.

Jelena Prepolec

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE