Tribina “Kamo nakon faksa?”

IMG_4959

U utorak sam prisustvovala tribini „Kamo nakon faksa?“. Nedavno sam završila svoj pripravnički staž u skopu SOR-a, tako da me je zanimala tema. Prof. Zdenko Babić, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, je prisutne upoznao s mjerama aktivne politike zapošljavanja koje provodi HZZ.

Preko 50% mladih nakon završenog fakulteta je uključeno u stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa. Nažalost, po završetku godine dana SOR-a, većina mladih ponovno završi na Zavodu za zapošljavanje te, kako bi izbjegli nezaposlenost, odlaze trbuhom za kruhom.

Božena Mutić, magistar prava, je ispričala svoje iskustvo stažiranja u Ministarstvu Vanjskih Poslova. Ona je doživjela da je, isti dan kada je bila na testiranju, odmah popisala ugovor. No, ona spada u mali postotak tih sretnika, obzirom da većina mladih čeka otprilike 4 mjeseca odobravanje Zavoda. Najviše revoltirana je ostala na završetku, budući da su joj ponudili potpisivanje ugovora o djelu, koji je dosta nepovoljniji za zaposlenike, jer između ostalog ne ide staž.

Marta Kovačević, nutricionistica, još uvijek stažira u Hrvatskom liječničkom zboru. Budući da radi u malom kolektivu, ima drukčije
viđenje SOR-a. Ističe da joj veliku pomoć pruža njena mentorica, koja je prije nekoliko godina prolazila isti ovaj proces. Naravno da je i ona suočena s nekim od problema, ponajprije nedostatkom konkretnog prostora u kojem bi radila. Također, naglašava da je veliki problem mladima nesigurnost – nitko ne zna što ga sutra očekuje.

Prof. Babić je napomenuo da bi se trebalo krenuti u redizajn ovih mjera, što zbog promjena u gospodarstvu, što zbog broja već uključenih u spomenuti program. Iako postoji naknada od 2600 kuna plus prijevoz, misli da je trenutno najprihvatljivija ideja uvođenja programa pripravništva s kojim bi došlo i do povećanja naknade.

Moja godina provedena na SORu je imala i pozitivne i negativne dijelove. Među potonje bih spomenula cirkulaciju radnika – godinu za godinom iste institucije uzimaju pripravnike, bez da ikoga od njih zaposle; nedostatak udruge koja bi se borila te štitila prava pripravnika, minimalnu naknadu za rad, iako se radi poput starijih kolega; te nedostatak dovoljno educiranih i sposobnih mentora.
Dobra strana je što sam , srećom, u bolnici u kojoj sam stažirala, naišla na nekoliko dobrih mentora te sam uz njih napisala stručni rad za znanstveni časopis. Također, cijelo vrijeme su me poticali na dodatne edukacije i trajno usavršavanje.

Za kraj, u potpunosti se slažem s prof. Babićem da prvo treba mijenjati obrazovni sustav, kako bi se promjenio i sustav zapošljavanja. Uvođenje više manadgementski predmeta na fakultete bi pridonijelo poticanju mladih na razmišljanje izvan kutije, možda i o pokretanju vlastitog posla.

Svakako bi se udruge orijentirane mladima trebale više uključiti u organizacijsku sličnih tribina. I naravno, mladi bi trebali više razmišljati o svojoj budućnosti, jer „Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade“.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE