Tijelovska procesija – 20.06.2019.


I ove godine je župa Presvetog Srca Isusova organizirala Tijelovsku procesiju u čast svetkovine Tijelova, blagdana u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Svetu misu i procesiju je predvodio apostolski administrator križevačke eparhije o. Milan Stipić. Procesija je krenula nakon svete mise, a kretala se užim centrom grada, duž Boškovićeve ulice, preko Zrinjevca i Tomislavca s 4 postaje blagoslova i molitve.

U procesiji su sudjelovali: Kravat pukovnija, Čuvari Kristova groba, počasna vatrogasna postrojba, puhački orkestar ZET-a, članovi molitvene zajednice Srce Isusova, mladi SKAC-a, ministranti, mnoge redovnice i redovnici, svećenici, zborovi Bazilike, župljani i članovi ostalih zajednica iz Dvorišta.

Kako je Tijelovo i procesiju doživio jedan od sudionika, pročitaj u nastavku.

Često radim nešto iznova. To nešto bude često jer se lijepo osjećam, jer to nešto dijelim s prijateljima i još k tome bude zabavno. Često to nazovem tradicijom i svakako se s tom tvrdnjom pomirim kada kao vjernik u tome još pronalazim Boga.
Što ako sam otišao na procesiju zbog prijatelja? Što ako sam otišao na procesiju jer se na njoj lijepo osjećam? Što ako sam otišao na procesiju Tijelu i Krvi Kristovoj zato jer sam dobio vrlo primamljivu ulogu redara?
Ne znam, postavljamo li si svi takva, ako ne, barem slična pitanja… Radi li naša glava ili smo prazni, da se vodimo isključivo vlastitim nagonima i osjećajima trčeći poput haskija pod bičem našega vođe? Jesmo li zbilja šupljoglavci koji hodamo za komadom beskvasnog kruha zbog kojeg je netko davno prije došao na ideju da mu isplete i šator, još k tome mobilni. Složio bih se svakako da smo čudni, hodajući tako, pjevajući ponekad sa zadrškom što će oni na povišenom nogostupu reći.
Neću govoriti u ime drugih, ali opisati sebe i svoje ponašanje, pruža mi ovim putem olakšanje. Govorim to jer sam na procesiju došao iz tradicije, da budem redar, družeći se s prijateljima i zato jer je doma dosadno. Za blagdan sam se pripremao tako što sam iščekivao neradni dan, ne moram više ništa reći. Ne ponosim se nimalo, ali istina je takva, slobodna i jednostavna. To se sve dogodilo. Ipak, Bogu dragom hvala, moji grijesi i gluposti nemaju zadnju riječ.
Zadnju riječ imali su široko otvorene oči slučajnih prolaznika, osmijeh kolege s posla i čvrsti stisak ruke za koji nisam znao da ga ima. Govorili su i udarci potpetica Kravat pukovnije koji su mi davali sigurnost, iako nisam ni znao da mi je trebala. Govorio mi je i zalutali Rumunj, pitajući za smjer, pritom radosno izjavivši da je katolik. Zadnju riječ imalo je i Tijelo, čvrsto držano u rukama svećenika na stepenicama umjetničkog paviljona. Slušao sam i tišinu u procesiji, glasniju od koncerta na Tomislavom trgu. Tu riječ, taj zadnji govor, slušao sam znojna lica na koljenima naposljetku, opet u Bazilici.
Hvala Ti što sam zaboravio sva glupa pitanja i obzire.
Hvala ti Trojedini što si postao malena hostija, toliko neznatna, a istovremeno nikog ne ostavljaš gladnim. Osim kada usnem i ponovno se probudim, tada shvatim da sam opet gladan Tvoje prisutnosti.  
Hvala Ti što mi daješ toliko putokaza da u svojoj slobodi na kraju odaberem ispravno, ne sjećajući se kako sam do Tebe došao, već kako sam Te gledao.

Pavao

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE