sv.Ignacije – prijatelj i pratitelj

BdC9WgXIYAAIcqb

 

Povodom blagdana sv.Ignacija upoznajte njegove prijatelje, i zavirite malo u Ignacijev način odnošenja prema ljudima koje mu je Bog stavio na put:

Ignacije je imao velik dar za sklapanje prijateljstva i za bliske odnose sa širokim krugom ljudi. (To je jedan od razloga zašto je revno pisao pisma.) Doista, najraniji način kako se Ignacije odnosio prema prvim isusovcima nije bio izražen kao „Branitelji vjere” ili „Kristovi vojnici,” nego nešto mnogo jednostavnije. On je svoju malu skupinu opisao kao „Prijatelji u Gospodinu”.
Prijateljstvo je bilo sastavni dio njegova života. Dva njegova najbliža prijatelja bila su dvojica s kojima je dijelio sobu u kolegiju, Petar Favre iz pokrajine Savoje u Francuskoj i Franciscus de Javier, Španjolac, koji je poslije postao poznat kao sv. Franjo Ksaver. Sva trojica su se susrela u kolegiju Sveta Barbara na Pariškom sveučilištu, ondašnjem vodećem sveučilištu u Europi 1529. U vrijeme kad su susreli Ignacija, Petar i Franjo već su bili prijatelji koji su dijelili istu sobu. Obojica su već nekoliko godina studirali za svoj magisterij, bili su dobri prijatelji. Obojica su čuli zgode o Ignaciju i prije negoli su se susreli s njime: bivši vojnik je postao čuvena figura na sveučilištu, poznat po svojoj intenzivnoj duhovnoj disciplini i običaju da prosi milostinju.

U trideset i osmoj Ignacije bio je stariji od Petra i Franje koji su u to vrijeme imali dvadeset i osam godina. Ignacijev put do sveučilišta bio je vrlo vijugav. Nakon svoje vojničke karijere, ozdravljenja i obraćenja, mjesece je proveo u molitvi kako bi upoznao što učiniti sa svojim životom. Naposljetku je odlučio da mora steći izobrazbu. I Ignacije je pošao u školu, s dječacima je učio osnove gramatike, a kasnije studirao na sveučilištima u Alcali i Salamanki. Njegov nam studij pruža izvanredan portret njegove novootkrivene poniznosti: nekad ponosan vojnik stisnuo se u malu klupu pokraj dječaka u razredu kako bi nadoknadio izgubljeno vrijeme. Nekoliko godina poslije upisao se na Sveučilište u Parizu gdje je susreo Favrea i Ksavera. Tamo su, prema Favreovim riječima, „trojica dijelila istu sobu, isti stol i istu blagajnu.” Ignacijeva predanost jednostavnom životu dojmila se njegovih novih prijatelja. Tako isto i duhovna ostvarenja. Za Favrea, čovjeka koga su čitav život mučili „skrupuli” savjesti, to jest, prevelika samokritika, Ignacije je doslovno bio čovjek poslan od Boga. „Omogućio mi je razumijevanje vlastite savjesti”. napisao je Favre. Na kraju, Ignacije je Petra vodio kroz Duhovne vježbe koje su dramatično promijenile njegov pogled na svijet. To se dogodilo unatoč njihovu različitom porijeklu.

Ovdje se nalazimo na području na kojem Ignacije i njegovi prijatelji osvjetljuju uvid o prijateljstvu: prijatelji ne moraju biti skrojeni iz istoga platna. Prijatelj s kojim možda imate najmanje zajedničkoga, može biti od najveće koristi za vaš osobni rast. Ignacije i Petar, prije negoli su se susreli, vodili su posve različite živote. Petar je došao u Pariz u dobi od devetnaest godina. Nakon, kako je jedan njegov životopisac napisao, „skromnog rođenja,” proveo je svoju mladost na pašnjacima kao pastir. Petar, koji je bio prožet jednostavnom pobožnošću prema Mariji, svecima, relikvijama, procesijama, svetištima i anđelima prianjao je uz jednostavnu vjeru svojega djetinjstva.

Ignacije je, naprotiv, mnoge godine proveo na dvoru, neke od njih kao vojnik, prošao je kroz dramatično obraćenje, sam si je nametnuo prestroge pokore, putovao je u Rim i Svetu Zemlju da bi ostvario svoj cilj: ispunjavati volju Božju. Jedan je prijatelj vidio malo od ovoga svijeta, drugi mnogo. Jednome je vjera uvijek bila izvorom utjehe, drugi je došao do Boga trnovitim putem. Na kraju, Ignacije je pomogao Petru da donese važne odluke u slobodi koju su mu pružile Duhovne vježbe. Petrova neodlučnost prije toga trenutka osvježavajući je moderna, slična neodlučnosti svakog današnjeg studenta. U svojim Ispovijestima o tome je napisao:
Dok sam ipak prije (to jest, prije nego što sam učvrstio duh u institutu života koji mi je Gospodin dao po Ignaciju) bio uvijek izložen takvim vjetrovima, bilo da izaberem ženidbu, bilo da budem liječnik, pravnik, učitelj, doktor bogoslovije, đakon, brat ili možda redovnik.
Petar je s vremenom odlučio pridružiti se Ignaciju na njegovu novom putu čiji konačni cilj još nije bio jasan. Petar, ponekad zvan „drugi isusovac,” bio je od početka oduševljen rizičnom avanturom. „Na kraju,” zapisao je, „postali smo jedno u želji i volji i jedan u čvrstoj odluci da provodimo život kako ga živimo danas.” Njegov prijatelj promijenio mu je život. Kasnije će Ignacije reći da je Favre u vođenju Duhovnih vježbi postao najsposobniji među isusovcima. Ignacije će također promijeniti život i svojega drugog cimera, Francisco de Jassu y Javier, rođen 1506. na dvoru Javier, bio je izvanredan atleta i student. Svoje studije u Parizu započeo je u dobi od devetnaest godina.

Svaki životopisac opisuje Franju kao smjela mladića s neograničenim ambicijama. „Don Franjo nije dijelio Favreov ponizan način”, napisao je jedan od njih. Franjo je bio mnogo otporniji na promjenu negoli Petar Favre. Tek nakon što je Petar napustio zajedničku sobu i otišao u posjet svojoj obitelji, Ignacije je ostao sam s ponosnim Španjolcem i tada je bio sposoban slomiti Ksaverov tvrdoglav otpor. Legenda govori da mu je Ignacije citirao jedan redak iz Novoga zavjeta: „Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne a izgubi svoj život?” Kao što O’Malley piše u The First Jesuits (Prvi isusovci), Franjino obraćenje bilo je „jednako čvrsto kao i Petrovo, ali dramatičnije jer je njegov život do tada pokazivao znakove svjetovne ambicije”.

Nemoguće je čitati dnevnike i pisma ove trojice ljudi – Ignacija, utemeljitelja, Ksavera, misionara i Favrea, duhovnog savjetnika, a da se ne uoči razlika u temperamentima i talentima. U kasnijem životu Ignacije će postati administrator; vodit će Družbu Isusovu kroz njezine prve dane, provest će mnogo vremena radeći na Konstitucijama. Ksaver je postao misionarski svjetski putnik koji je iz daljine slao pisma puna avantura od kojih se dizala kosa na glavi kako bi oduševio svoju isusovačku subraću. (I ostatak Europe; Ksaverova pisma bila su ekvivalent akcijskim fi lmovima za katolike onoga vremena.) Favre, naprotiv, proveo je ostatak života kao duhovni savjetnik poslan da širi katoličku vjeru za vrijeme reformacije. Njegov je posao bio više diplomatski koji je zahtijevao vješto pregovaranje u raznim vjerskim ratovima onoga vremena.

Preuzeto iz knjige Isusovački vodič za gotovo sve

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE