Što se događalo u grobu?

grave-2115941_640

Jeste li se ikada zapitali što se to točno događalo u grobu nakon što je Isus pokopan? Misterij Isusa kao pravoga čovjeka i pravoga Boga obavija mi misli poput povoja. Ne mogu nikako dokučiti taj misterij.
Zbunjuje me nekoliko detalja koje evanđelja navode nakon uskrsnuća. Navodi se da su učenici pronašli „ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“ (Ivan 20,7). Zašto se navodi taj detalj? Što to znači? Ne mogu si predočiti u mislima kako je Isus izvukao ruke iz povoja da bi skinuo ubrus s glave. Ako ga On nije svio i odložio sa strane, tko je to onda učinio?

Moj duhovni pratitelj mi je savjetovao da provedem vrijeme u molitvi razmišljajući o tome da Isus nije uskrsnuo, već da je uskrišen. Zamislite Krista, poslušnog čak i u smrti, kako čeka da ga Otac uskrisi.

Božanski odnos je tajanstven i mogu zamisliti sliku kako Otac s ljubavlju uskrisava ljubljenoga Sina. Evo kako ja to zamišljam: Bog Stvoritelj polako i nježno odmotava ubrus s glave svojega Sina te Ga pogleda čistom ljubavlju i pohranjuje u svoje srce izraz lica koje vidi pred sobom. Otac uzme tu tkaninu, koja je u smrti omotavala lice Njegovoga Sina, kao najveće blago te je s poštovanjem svije i odloži sa strane, gdje će je kasnije učenici pronaći. Bog uživa u tom trenutku koji je dovršetak svega. Vrijeme je stalo. Bog ljubi čistom ljubavlju.

Božanski plan od samoga početka – evo ga. Kristove se oči treperavo otvore, a jaka svjetlost čiste ljubavi promatra Njegovo čovječje lice. Blagi se osmijeh polako pojavi na krajevima Kristovih usana.

„Dovršeno je!“ On šapne svome Ocu. I oni se zatim zagrle. Nasta potres. Njihova je ljubav toliko snažna da potrese cijeli grob i sve što ga okružuje. Pogrebno se platno raspadne dok se božanskom zagrljaju u tome trenutku pridružuje i Duh Sveti.

A kao što Mojsije nije smio gledati Božje lice, ni vojnici nisu smjeli gledati Krista kako ustaje od mrtvih. Taj trenutak između Oca i Sina previše je intiman.
Bog obzirno misli na svoje prijatelje koji neće odmah shvatiti: „Neka otkriju prazan grob i malo promišljaju o tome i neka budu zaprepašteni i začuđeni prije nego me stvarno susretnu živoga.“

Je li Marija Magdalena bila otvorenija za objavu uskrsnuća? Voljela bih razgovarati s majkom Jakova i Salomom, koje su pratile Mariju do groba. Zašto ne bismo čuli njihove verzije ovoga ogromnog iskustva?

Voljela bih da u evanđeljima postoji više izvještaja o uskrsnuću. Radost – ne, euforija – pri susretu s uskrslim Kristom bi, vjerujem, bila priča koju bi vrijedilo prepričavati tisuću puta. „Probudila sam se i dok sam pripremala doručak, odjednom sam imala osjećaj da nisam sama. Okrenula sam se i On je stajao ondje! Isus mi se smiješio.“

Ili su ljudi ostali bez riječi? Po mom mišljenju, evanđelja naglo završavaju. Žele li evanđelisti da svatko od nas ponaosob doživi uskrsnuće?

Ja susrećem uskrsloga Krista. Mogu ga prepoznati u ženi koja mi je nedavno opisala svoje iskustvo bliskog susreta sa smrti te ga isto tako prepoznajem u licu unuka koji će se uskoro krstiti. Ti trenutci su intimni i ja promišljam o njima. Ja uživam u njima. Ja im se radujem.

Aleluja! On je živ!

Prevela i prilagodila: Maja Dukmenić
Autor:Loretta Pehanich

(C) Copyright 2017 Loyola Press. Sva prava pridržana. Korišteno s dopuštenjem IgnatianSpirituality.com

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE