SRETAN TI ROĐENDAN, MAMA!

Svjedočanstvo za Malu Gospu

41026230_1107616019402799_1519599707528101888_n

Hvaljen Isus i Marija!
Imam veliku želju posvjedočiti baš danas, napisati kako se Bog proslavio i proslavlja u mom životu. Doduše, obzirom da je Mala gospa više ću pričati o Djevici Mariji preko koje sam uopće i došla do Boga, Isusa, Josipa. Uvijek kad čitam ili slušam svjedočanstva od drugih ljudi, oni počnu s ovom rečenicom; „Dolazim iz tradicionalne katoličke obitelji…“ ja vam iskreno ne znam ni što to znači. Ako sam dobro shvatila, to znači da se na Božić i na Uskrs ide na misu i to je to. Po tome, moja obitelj onda ne pripada u tradicionalnu katoličku.

Nas u obitelji je šestero djece, 4 cure i 2 dečka, a danas mogu reći da smo svi krenuli nekim svojim putevima. Rođena sam u Zagrebu i tamo sam živjela do 4. godine, a onda sam se preselila na brdovito selo pored Jastrebarskog, Plešivicu. Kad smo bili mali, tata i mama su nas poticali da idemo na Sv. misu, ali nikad nisu išli s nama. Nisam ni ja, otišla bih u šumu i vratila se za sat vremena. Ako me pitate zašto, ne bih znala odgovoriti.

Moja majka je željela da naučim Oče naš i Zdravo Marijo sa 6 godina, prije škole. Već tada sam se opirala tome, ali je na tome inzistirala svake večeri. Svake nedjelje je na HRT-u bio prijenos Sv.mise iz katedrale i obavezno ju je mama slušala dok je kuhala. Znala sam nju viđati kako noć provodi na koljenima moleći krunicu ispred slike milosrdnog Isusa i slike Presvetog srca Isusova i Marijina (sad znam zašto volim Palmu). Jako sam voljela svoju majku, a i ona je mene. Kad gledam unazad, mogla bih reći da sam imala sretno djetinjstvo sve do 10. godine kada mi se svijet srušio.

U to vrijeme je moja majka bolovala od raka dojke, što je trajalo godinu dana. Uvijek sam mislila da će ozdraviti, nikada nisam pomislila da bi ishod bio drugačiji. Doma nam nisu pričali da se približava vrijeme kada će nas napustiti na ovom svijetu. Bila sam kod kuće, sama s njom. Brat i sestra su taj dan išli okulistu s tatom, stariji brat je bio u školi, a starije sestre su već živjele u Zagrebu.

Kao i svaki dan, vratih se kući, vesela i vrckava, pričam mami kako mi je bilo u školi. Ona nije mogla pričati posljednja 2 dana pa me samo gledala tim svojim velikim zelenim očima. Dajem joj tablete, a stavila sam i juhu kuhati. Gori mi juha u kuhinji, trčim ju maknut sa špareta. Kad sam se vratila u sobu, imam što vidjeti. Mama ne diše, oči se ne miču, a probala sam čuti kuca li srce. Stalo je.

Dva dana prije, dok je još mogla pričati su njene posljednje riječi upućene meni bile: „Zlato moje, kada umrem, nemoj plakati“. Nije mi tada bilo jasno o čemu ona priča, samo sam odmahnula rukom. No ja sam te riječi shvatila jako ozbiljno. Bile su razne krize do tada, od siromaštva do nasilja, ali sve je to bilo podnošljivo dok je ona bila živa. A kada je otišla, kao da si ugasio svijetlo. Samo mrak i tama. Ona je jedina bila spojena na izvor svjetlosti koja joj je dolazila kroz molitvu. Tata se nije znao nositi s time. S nama. Ne krivim ga zbog toga, a dugo jesam. Mogla sam jasno vidjeti kako to izgleda kad se upleteš u vrtlog grijeha. Samo su nicali problemi, jedan za drugim. Od veselog djeteta, postala sam ultra ozbiljna. Nisam si dopuštala plakati, pustiti suzu. Ni na sprovodu, ni u vlastitoj sobi. Srce mi je postalo kameno. Sve te suze su se zaledile u mojim očima i od mene si mogao očekivati ledeni pogled koji ti reže dušu. I dan danas ga imam kada mi manjka ljubavi za druge.

Nisam odradila to tugovanje koje je prirodno, a kako je ljutnja naličje tuge, onda sam bila ljuta. Objavila sam rat Bogu. Ljutila se jer mi je uzeo osobu koju volim najviše na svijetu. „Kako se usuđuješ uzeti mi nju, koji je tvoj problem“? pitala sam Ga.

Kad sam krenula u 5. razred, razrednica je spomenula da nemam mame. „Ona nema mame“ svi su upirali prstom u mene i čudom se čudili. To je ostavilo traga na meni jer sam to skrivala kao zmija noge sve do nedavno. U 2. razredu srednje sam odlučila da se želim maknut od kuće jer je doma stanje bilo nepodnošljivo. Socijalna radnica mi je rekla da imam mogućnost birati hoću li ići u učenički dom ili u udomiteljsku obitelj. „Učenički dom zvuči kao dobra ideja, početak novog života“ pomislila sam. Tako je i bilo. Tamo sam trenirala sve što se moglo, svu onu ljutnju koja je bila u meni sam ispoljavala kroz sport. Odbojka, stolni tenis, atletika, rukomet, nogomet, na sve sam išla. Uvijek su se svi pitali kako to da u tako naizgled krhkoj djevojci leži golema količina snage? Paralelno sam bila odlična učenica u gimnaziji. Došao je 4. razred i nisam znala što dalje.

Na van je kod mene sve bilo super, uspješna sam po mjerilima ovog svijeta, ali unutra sam bila tako prazna. Upisujem socijalni rad na pravnom fakultetu i već godinama sumnjam u sebe i pitam se je li to moj poziv. Prije ispita me bilo strašno strah, bila sam anksiozna. Sjetila sam se krunice koju je mama molila osobito u beznadnim situacijama. Nisam ju imala, ali sam imala 10 prstiju i srce puno čežnje i povjerenja. Tada sam se počela družiti s Mare. Bila sam joj dosadna. Jer ja jesam takva, uporna i tvrdoglava, zna i ona to.

Na 2. godini faksa novi šok- umro je i tata. Iako nismo pričali, osjećala sam neku sigurnost, a sada ni njega nema. Ni tada nisam plakala. Kada je stigao račun za kredit od desetke tisuće kuna sam se slomila. Pa kako ću ja to? To je kriza koja me potaknula da upišem 3D formaciju i počnem raditi na sebi, svom duhovnom životu, pouzdanju u Boga. Plod toga je bio da sam se prošle godine prijavila na kamp Kupres i tamo sam iscijedila dušu, isplakala sve suze koje su se nakupljale godinama. Ujutro smo se budile i molile krunicu i pjevale Zdravo Marijo. Rekla bih da je to bila baš prekretnica u mom životu kada sam odlučila radikalno živjeti evanđelje.

Produžila sam godinu na faksu, inače sam sve u roku davala. To je bio veliki udarac na moj ponos. Ostao mi je još jedan ispit, najteži. Bila sam jako iscrpljena dan prije ispita i pitala se što ako ne prođem, istinski sam zavapila Bogu da mi pomogne odagnati sve sumnje. U toj muci, odjednom mi se pred očima pojavila slika katedrale. Prije svakog ispita sam uvijek išla se tamo pomoliti jer je bila najbliža pravnom fakultetu. Sjetih se kako je mama pratila misu u katedrali na HRT-u. Osjetila sam veliki mir, kao neku potvrdu da će sve biti dobro i stvarno je bilo dobro. Obećala sam cijelom nebu da ću napisati ovo svjedočanstvo.

Prolazilo je vrijeme, a ja nikako da se prihvatim toga. „Nije vrijeme“ govorila sam si. Shvatila sam i zašto sam produžila godinu. Osim prijeko potrebnog odmora od svega jer cijeli život samo učim i sve je bilo podređeno tome, cijelo vrijeme sam se pitala bi li moji roditelji bili ponosni na mene. Bližila se obrana završnog rada, a mene to pitanje proganja. Osim toga, svi drugi pozivaju svoje roditelje, svoju obitelj na obranu, a ja? Koga da pozovem? No, nisam postavila ključno pitanje; „Bi li moj nebeski otac bio ponosan“? To sam osvijestila nedavno na Krapnju kada je svećenik na klanjanju rekao: „Isus je ponosan na tebe“. Obuzeo me mir koji samo On može dati.

„Ti si toliko jaka“ rekli bi mi ljudi kada bi me samo malo upoznali i vide u mom pogledu dubinu. Na Krapnju sam cimi pitala koji je njen prvi dojam kad me upoznala. Naposljetku je rekla: „Ti si kao neki bunar u koji sam samo malo zavirila“. Nisam joj dala da mi se približi, kao ni mnogim drugima, nisam si dopustila biti ranjiva.

Ma brate i sestro, nisam ja ništa jaka, sva ta snaga je toliko nadljudska da jednostavno vidiš Božji djelovanje i intervencije u životu. Kažu da život piše priče, ali ja bih rekla da se Isus i đavao bore za olovku koja će ostaviti trag na tvom životu. Zato treba biti budan i prepoznati tko trenutno ima olovku.

U lipnju sam „izašla“ iz duhovnih vježbi u svakodnevici i najveći plod je ona radost koja se ugasila kada sam bila mala. Nisam ni znala da je to plod, već su mi drugi rekli da vide promjenu na meni. Svake godine posljednjih 14 godina se loše osjećam u rujnu.

Teško mi je. Razdire me bol u prsima. Danas je ta tuga zamijenjena radošću jer znam da mi je majka na boljem mjestu. Tek sam neki dan spoznala da je otišla na drugi svijet na Malu Gospu. Naša Gospa je rođena 8.9., a moja majka je taj dan umrla ovdje, ali se rodila na nebu i živi život vječni. Požurila je ona da stigne na rođendan od Marije. Njih dvije ga danas slave. Jedna slavi zemaljski, druga slavi nebeski rođendan. Mare i Đurđa, sretan rođendan <3

z.r

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE