SARAJEVO CONFIDENTIAL

2015-6-29_sarajevo_confidential

Vjerujem da su nam se svima do sada već pomalo slegli dojmovi sa hodočašća u Sarajevo. Vratili smo se u svakodnevnicu, život je svima krenuo užurbanim tempom i već pomalo s nostalgijom razmišljamo o trenucima provedenim u Sarajevu. Ali, kako sjećanja ne bi prebrzo izblijedila, popričala sam s nekima od hodočasnika.

Nije slučajno da papa Franjo dolazi baš u Sarajevo. „Za Sarajevo se zna da tu ima više muslimana nego katolika i zato je ovo dobro – da katolici vide da nisu ostavljeni i da nisu sami” rekla mi je Maja kada smo pričale o tome zašto je važno da je odabrao baš ovaj grad. Zato je papa i došao sa geslom „Mir vama”. Podsjeća nas na poruku mira koja nam je svima potrebna kako bi nam život na ovim prostorima, nakon svih nedaća koje su iza nas, bio lakši. Vid mi je ispričao kako je doživio život katolika u Sarajevu: „Imali smo priliku osjetiti kako je živjeti tamo. Na nedjeljnoj misi sam bio u zadnjim klupama pa sam čuo kako stariji župljani komentiraju kako im se čini da je polnoćka, pred Božić, da je takvo veselje kao da će se Krist među nama upravo roditi i sigurno je tako onda i bilo”.

Papina poruka mira sve nas je potaknula na razmišljanje, a Vedrana su posebno dotakle riječi iz prvog čitanja na misi: „Nema mira bez pravde, i to je jako važno za ove prostore i nas i BiH, da prvo treba stvari riješiti pravedno, a onda će doći mir. A ne govorenjem nekih općih floskula da smo svi braća i da je sve u redu kad rane i neriješene situacije ostaju. Boli kopati po njima, ali ako se to ne riješi neće doći do stabilnog mira.” Ana Mari se također jako dojmilo što nam je papa rekao na propovijedi: „Njegova poruka mira me oduševila zato što je on istaknuo baš ono što je potrebno BiH. Prvo im je rekao da zna za njihovu bol, rekao im je da je cijela crkva uz njih što je jako lijepo jer oni osjećaju da su sami, vjerojatno, i ono najvažnije, potaknuo ih je da oproste i da zažive Evanđelje. Svi mi svojim djelovanjem možemo pričati o miru.”

Sve što smo čuli u Sarajevu možemo prenijeti i u svoju svakodnevnicu. Doista, ne doživljavamo li svi mi ponekad mala progonstva? Vid mi je pričao kako dolazi iz obitelji u kojoj se ponekad s podsmjehom gleda na istinsko življenje vjere: „To je isto jedno malo, sitno progonstvo, jedno malo mučeništvo koje mi svi proživljavamo. Siguran sam da živjeti u okruženju gdje je konstantan takav pritisak nije lako. Razmišljao sam o svakom svom subratu u BiH koji možda mora dugo pješačiti, putovati da bi došao na misu.” I ja sam se pronašla u tim riječima. Ponekad mi je teško prekrižiti se prije ručka u menzi (ali mislim da će mi to do kraja života ostati najslađe križanje u životu, upravo zato što nije lako) ili reći kako idem na misu, na klanjanje, na hodočašće, ali upravo u Kristu, papinim riječima i u zajedništvu kojeg sam doživjela s mladima, od koji većinu ni ne poznajem, nalazim snagu koja me gura dalje. I vidim da nisam jedina. Lijepo mi je bilo razgovarati sa suputnicima jer sam vidjela kako je ovo hodočašće u njima probudilo želju za promjenom, boljim suživotom i napretkom. Krešu su ovi doživaljaji potaknuli na promjene: „Uvidio sam neke svoje slabosti, greške koje ću sada pokušati promijeniti nakon ovog susreta”, a Maju na molitvu: „Od sada ću sigurno više moliti za braću i sestre u Bosni i Hercegovini.”

Moji sugovornici su mi otkrili i kako im je bilo putovati baš sa SKAC-om. Ana Mari je ovo bilo prvo putovanje sa SKAC-om: „Bilo je predivno putovati s braćom koja putuju s istim ciljem i s mišlju da nas Krist vodi. Upravo zajedništvo je ono što ću ponijeti sa sobom s ovog hodočašća sa SKAC-om. Iako nismo bili svi iz iste zajednice trudili smo se da pokazati jedni drugima ljubav.” Imali smo čast da su s nama putovale i dvije sestre Mađarice, evo što nam je Beàtà rekla o svom doživljaju hodočašća: “Bilo mi je jako lijepo, a i nikad nisam upoznala papu. Također, bilo mi je lijepo upoznati puno novih mladih ljudi. Možda je izazov to što sam strankinja, ali izazovi su uvijek dobra stvar, a i lijepo je putovati s Hrvatima!” Matea je bila jedna od onih koji su bili bolesni na hodočašću: „Bilo mi je naporno, ali sam sretna što mi je bilo naporno jer sam to mogla prikazati kao žrtvu.” I Matea nije bila jedina, Ana mi se isto požalila: „Šteta jedino što smo izgorili na stadionu.” Ali ni to nije bilo tako strašno jer smo zajedno bili u tome. Nedaće su nas više povezale, posuđivali smo lijekove, kreme, flastere, pastu za zube (to je uvijek nekako lako zaboraviti)… I na kraju je ipak sve bilo dobro.

Sigurna sam da se svi s ovog hodočašća vraćamo puni blagoslova. Nismo samo upoznali nove ljude, kulturu, susreli se sa Svetim Ocem i izgorjeli na suncu, što je možda bio blagoslov. 😉 Ipak je svatko prepoznao nešto što može učiniti, na čemu može raditi kako bi svijet oko njega bio bolji, mirniji. I to je jako važno. A za kraj, mislim da je važno da svi uzmemo papinu poruku k srcu i počnemo djelovati po njoj, kao što je to Maja lijepo rekla: „Sviđa mi se ono što nam je sam papa poručio, ne samo da ne osuđujemo, nego i da se ne dijelimo i umjesto toga jedni s drugima živimo u ljubavi. Svi smo mi jedno. Mi smo djeca Božja.”

Za SKAC, Maja Fabijanić

n

Fotografije preuzete s: facebook.com/SkacZbor.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE