Samo je vjera sačuvala mene

Susret SKAC-a i Berlina

17353459_901034376703828_7752427991214501156_n

Pater Ike i nekolicina mladih iz SKAC-a u petak (10.3.) ujutro zaputili su se u hrvatsku misiju u Berlinu gdje je pater Ike držao trodnevnu korizmenu duhovnu obnovu. Vratili su se puni dojmova, a u nastavku slijedi jedan od njih.

Prva stvar koju osjetite kada dođete na takvo mjesto jest dragost i zahvalnost radi samog vašeg prisustva. Netko njihov im je došao u posjet i oni su to znali cijeniti.

Ono što nas je pratilo tijekom cijelog boravka u Berlinu jest hrvatski jezik. Koliko god čudno to bilo, mi smo u Berlinu pričali hrvatski. Zašto? Zato što tamošnji Hrvati toliko njeguju svoju ljubav prema Hrvatskoj da uče svoju djecu jeziku, običajima, povijesti, svemu onome što ih veže za njihov dom.

Imali smo priliku upoznati grad i kroz razgledavanje i kroz različita svjedočanstva ljudi u misiji. U svakom od tih svjedočanstava prva stvar koja iskače, koju vidite u očima ljudi koji vam pričaju jest žar i žudnja za Bogom. Njegovom Riječi, prisutnosti u svakodnevnom životu, čežnja za svetom misom. U državi u kojoj je katolička vjera u velikoj mjeri manjinska i u gradu u kojemu katolička crkva nije na svakom uglu, oni idu na svetu misu svake nedjelje, neki i svakog dana putujući i s jednog kraja grada na drugi. Svatko od njih ostavio je djelić svoga srca, na ovaj ili onaj način u lijepoj našoj, a poštuju ju i vole kao da nikada nisu otišli. Pravi primjer one poznate ”počneš poštivati nešto tek kada to više nemaš”, ali i ove ”ljubav, vjera i domovina”. Te tri riječi su tri leit motiva koji se isprepliću u njihovim životima i koji ih vežu u jednu zajednicu Božje djece. Možda i najočitiji dokaz toga jest auto u kojem, kad god sjednete u njega, svira Thompson sa onom ”samo je vjera sačuvala mene” i da napomenem, u autu su mladi ljudi, studenti.

Na taj način oni se uče svojoj prošlosti, razumijevaju sadašnjost i gledaju prema budućnosti. Poštuju svoje korijene, osnažuju svoje temelje kako bi mogli čvrsto stajati s ponosom u očima i pogledom naprijed. Taj pogled je koliko god ponosan, toliko i ponizan jer su u službi jedni drugima.

Ovo svjednočanstvo je jedno iskustvo iz kojega možemo mnogo plodova sabirati, a na nama je onda što ćemo s njima učiniti.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE