Razmišljanje s Modrava – osvrt sa sadnje lavande

WhatsApp Image 2018-04-21 at 09.19.01

 

Bila sam ovaj vikend na Modravama, mjestu uvijek tako posebnom.

To je moje mjesto gdje dotičem život, gdje ga nalazim i prepoznajem oko sebe.

Posebno volim stajati na pontonu, po mogućnosti na koloni- da budem kao iznad tla, raširiti ruke i pustiti da me Bog zagrli vjetrom koji ondje uvik puše, i valovima koji zapljuskuju podno mojih nogu.

Došli smo (samo) posaditi lavandu, a nakon obavljena posla ja sam „ukrala“ malo vremena za svoj ponton, vjetar i more.

Stojim tako na koloni, pjevam „Kad bi znao koliko te ljubim“ (jer sam to cijelo ljeto pjevušila koračajući Modravama) i puštam da me vjetrom zagrli.

Gledam to more, valove, planine, sunce, sve stvoreno oko mene- radi mene. Pokušavam naći Boga u toj ljepoti, prepoznati Ga, jer on je tu. I pogled mi pade u more, na ribice, nekoliko njih, a na ustima riječi „kad bi znao koliko te ljubim…“

Bog ljubi te ribice. Da ih ne ljubi ne bi postojale, sve što postoji živi iz te Ljubavi. Ljubi ribu, tu jednu malu ribu koja svakog dana pliva u moru; ponekad puštena da ju struja nosi kako hoće, ponekad se malo opire struji i jede što nađe, i svaki dan isto – iz dana u dan. Dakle, ne radi ništa posebno. A  opet Bog ju ljubi.

A ja?

Ja nisam riba, ja sam čovjek.

Ja sam žena stvorena na sliku Njegovu.

Kao što dijete nalikuje roditelju- ima nešto mamino i nešto tatino, na neki se način roditelji pronalaze u djetetu, tako i Bog u meni vidi svoju sliku, ono dobro- ono od Njega. Koliko je to više od ribe. A ribu voli. Pa zašto onda ja neprestano sumnjam u ljubav? Zašto onda ja neprestano mislim kako moram činiti ovo ili ono da bi Mu se svidjela?

Tada sam, u zagrljaju vjetra, s riječima o Ljubavi na usnama i pogledom na ribu shvatila da ne trebam činiti baš ništa da bi me Bog ljubio. On me ljubi i točka. A ta me Ljubav, kad ju spoznam, potiče na činjenje dobra.

Kao i uvijek, nakon veličanstvene spoznaje o ljubavi odmah su došle napasti. Trenutak je bio lijep, a zlo je odmah unijelo svoje sjeme straha – eto vidiš kako je ovdje lijepo, a ti nećeš moći biti ovog ljeta tu dugo… odmah nezahvalnost, odmah neki nemir… kasnije tek shvatih Bog je već pokazao da ne trebaš biti dugo da bi ti se objavio.

Trebaš samo časak iskrena i otvorena srca i on te već nosi u svome zagrljaju.

Marta Križaj

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE