Rasti s pater Pavinom IV.

forking-road-839830_960_720

Bio je pater Pavin tu u mnogim odlukama, sudionik brojnih mladenačkih razlučivanja. Jednom dok sam prolazila šestomjesečne duhovne vježbe u svakodnevici, došla sam mu na vrata sva umorna. Shvatio je on da sam to ja nakon boja, i nismo još ni sjeli već je konstatirao da sam sigurno dobila bitku.

Ja se naravno nisam osjećala tako, ali bilo mi je veliko olakšanje da mu sve o tome kažem. I kad je priča mojih nutarnjih muka i previranja bila na vrhuncu, rekoh mu: „Mislila sam vas zvati, jer sam se bojala da ću odustati ali…“ „Što nisi?“ već je ljuto pitao.

Usljedila je gotovo smješna prepirka u kojoj je naravno on pobjedio. Ali ta izgubljena bitka s njim omogućila mi je iskustvo kako Sotona veže nas ljude: da nas izolira, da nas uvjeri da šutimo o tome šta se u nama odvija, da ne tražimo pomoć, da će to toj nekoj osobi kojoj želimo doći zvučati glupo, da ne dramimo,… Nasjela sam.

„Nisam vas htjela smetati, pratite 100 ljudi, bilo mi je neugodno tražiti još vašeg vremena“

Paterova srdžba bila je vrlo ljekovit bič koji je iz moga hrama tjerao lažne obzire, samodostatnost, oholost. Rekao mi je: „Upamti: pitaj i traži. A ja sam taj koji će ti reći NE, ako procjenim da nemam vremena ili da ne treba dodatni razgovor. Odakle ti pravo da odlučuješ umjesto mene?“

Što reći – i danas prepoznajem tu zamku da za druge odlučim i uskratim im priliku da mi iskažu milosrđe. I svaki put se sjetim kako je ljekovita ta srdžba bila, koliko duboko mi se urezala u srce baš kao očinska ljubav.

Marija Selak

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE