Rasti s pater Pavinom I.

green-2551467_1920

 

Umiranje i smrt patera Pavina, baš kao i njegovo življenje, donijelo je puno Života među nas u SKAC-u. I meni osobno bješe poticaj na rast. Zadnjih dana vraćam se u požutjele stranice dnevnika mojih duhovnih vježbi u šutnji.

Od prvih, iz 2003. nemam ništa zapisano – rastresenost je bila posvemašnja. Pamtim tek jednu jutarnju molitvu i razgovor s pater Pavinom. Bila me trta doći mu jer nisam baš običavala ulaziti u razgovore sa svećenicima, a kamoli govoriti o svome nutarnjem životu. Strah me držao zbog „neuspjeha“ kako sam to tada doživljavala: od predložena 3 razmatranja dnevno uspijevala sam jedino uočiti rastresenost, nepovezane gomile misli i osjećaja, i nutarnji nesklad. Došla sam tako i iskreno rekla – „Pater, ništa nemam. Nijednu misao, ni spoznaju… ništa… misli mi lutaju, svugdje sam osim u ovome samostanu… natrag na grijesima, naprijed na planovima i strahovima… u prošlosti, u budućnosti…u nemiru i neizvjesnosti… u tuđim životima“. A on će mi: „Bog je sada ovdje. Baš ništa ne možeš naći gdje si doživjela da ti govori ovih dana?“

Dirnuo je u rak ranu. I pri dolasku u taj samostan sudionici su govorili kako im Bog govori, kako ih je pozvao – a u meni roj misli kojima ne znam podrijetlo. Procurila sam: „Ne“. „Jedino…“.

„Jedino što?“ – Strpljivo je raširio oči čekajući moje riječi ko neki mlaz nafte koji treba prsnut iz dubina bušotina u mojoj duši.

„Ma jučerašnja jutarnja molitva… ono kad ste čitali kako je Marija prebirala sve te događaje u srcu“.

„Da?“ upitno je zašutio.

„Pa došlo mi nekako da i ja to činim. Da vrtim događaje s Njim. Da uživa slušati…“

„Pa to je to!!!“ – ushićeno se nagnuo prema meni.

Ja sam se pomalo i branila: „Možda sam to doživjela intenzivno jer se zovem Marija“.

Pavin će: „Ma nije važno zašto – doživjela si! to ti je dosta za narednu cijelu godinu!!!“

Njegovo nehinjeno oduševljenje djelovalo je ohrabrujuće. Osjećala sam se kao netko ko je hodao nasuprot strujama uz rijeku, i kopao i premetao, i umorno nastavljao makar je u sebi već odustao… kadli grumen zlata u čizmi.

I danas to vidim kao početak intenzivnog hoda s Bogom. Bio je On tu sve vrijeme, ali taj razgovor s njim i sve što je uslijedilo postalo je živi ples dviju volja. Pamtim da je to bila jedina moja čvrsta odluka po izlasku iz vježbi. Samo ta jedna stvar. Jedan stav… Svaki dan odvojit ću vrijeme za prebiranje. Pamtim i da sam mislila kako je to malo, pa mnogi odluče u posvećen život ili brak, promjene posao, dožive velika izlječenja… Ja sam završila samo s jednom odlukicom. Danas znam da je to posve ignacijanski – krenuti od jedne stvari. Tu odluku živim i danas.

Sljedeće godine već je bilo lakše usredotočit se na ovdje i sada, i kako je to Pavin volio reći: živjeti sakrament sadašnjeg trenutka. U tome su pomogle i vježbe u svakodnevici i jednostavan prilagođeni egzamen (ispit savijesti) koji mi je zadao. To je mome prebiranju dalo na jednostavnosti i jasnoći. Prepisujem iz bilješki ovdje, jer možda se tko okoristi:

DNEVNI ISPIT SAVJESTI:

  1. Jesam li danas u svemu nalazila Božju prisutnost i poruku?
  2. Jesam li bila dar drugima?
  3. Kakvo je bilo moje raspoloženje? Jesam li bila radosna ili žalosna?

 

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE