Pozvani smo služiti

hand-1331323_640

Iv 13, 1-15

„A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.“

Evo je posljednja večera. Kada je posljednje onda mora biti pamtljivo. Nešto što će se urezati. Nebesa će se otvoriti kao na Jordanu, čut će se glas s neba kao na Taboru, zašto nema u blizini nekog slijepca, hromog ili nijemog da ga ozdraviš. Ustaješ Gospodine. Evo ga, sprema se! Sad će! Govoriš da je došao čas, i da ideš k Ocu. Što će se dalje dogoditi?! Čekaj!! Što radiš Isuse? Što će ti ubrus i praonik?

»Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Ne ide to tako! Ti si Sin Božji, Krist-Pomazanik, Mesija!! Gdje je nestao spektakl?! OVO JE ČAS. Čas da se ja napokon riješim te moje sebične potrebe da budem u centru pažnje, da me obasipaš samo najljepšim. Čas da i ja skinem svoje haljine, ali moje su pune oholosti i nesnosne tvrdoglavosti. Čas je da naučim zašto si uistinu došao. SLUŽITI! »Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Gospodine molim te za milost da mi ova posljednja večera ostane zauvijek urezana u pamet i da je se sjetim svaki put kada prilazim bratu čovjeku!

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE