Povijesno-politološki kamp na Golom otoku

DSC_5284

»Već su tjedni prohujali s vijugavim vihorima zaborava koji u zabačenom pustopolju napuštenosti – baš kao što je i istina njegove prošlosti danas –čekaju odvažne putešestvenike, koji će stati pred vjetrometinu laži koja u sebi krije nasilje, patnju, nečovječno ponašanje i želju da onaj drugačiji pored njega ne bude – no ako je i bilo da bi mogao biti, njegovo je bilo bilo zapisano tek na administratovno nepostojećem mjestu.

Mjesto koje ne postoji! Ne postoji ali bi moglo da bude postojeće 40-ak godina? Je li to „Utopija“? Nipošto, to je mjesto koje je unatoč svojoj umještenosti u stvarnost, takvo da se jedva može pomisliti, da bi uopće moglo biti postojeće.

Goli otok nije tek ime otoka ili jedinični naziv za prostor u zemljišnim knjigama – on je puno više! On je način – „Distopije“ – mjesta na kojemu se zlo utjelovljuje, čineći tako nepostojećim i mjesto i ljude koji ondje jesu.«

 

Goli otok je u srcu srpanjske vreve, ove godine, bio osvježen sudionicima, predavačima i organizatorima povijesno-politološke radionice na temu „Totalitarizam XX stoljeća na primjeru Golog otoka“. Riječ je o kampu udruge Magis u trajanju od sedam dana u razdoblju od 24. do 30. srpnja 2016. godine.

Upravo se kroz kamp dogodio susret mladih s Golim otokom. No susret se zbio na osoben i osebujan način. Susret u miru i razmatranje međuljudskih odnosa; dnevno izlaganje na temu totalitarizma u najširem smislu [p. Ivica Musa] te onog sasvim pojedinačnog na temu Golog otoka. U tu svrhu, u sedam dana trajanja ovog programa, ugostili smo osam predavača od kojih je jedan upravo bio svjedok zbivanja na Golom otoku 50ih godina.

Pružiti mladima ovako zasnovan sadržaj, na Golom otoku, davanje je – na neki način – zadovoljštine prekinutom sjećanju naroda, u svim žrtvama koje su ginule u granicama njegove zemlje ali i prilika da se mladi čovjek neposredno upozna s prostorom stradanja, patnje, boli,lažima sustava koji je otuđio i čovjeka i čovječnost.

Iako zvuči pomalo nevjerojatno, priča je tekla u zdravom nadopunjavanjuakademskog, duhovnog, radnog i društvenog segmenta.

Tjedan je započeo izlaganjem dr. Ante Nazora koji je nastojao naznačiti povijesna strujanja današnjice osvrnuvši se na njihove korijene u povijesnim zbivanjima u prvoj polovici i sredinom XX stoljeća.

„Lijepo je u ovom ambijentu održati predavanje. Govorili smo o jednoj temi koja je vrlo vezana uz ono što se događalo u drugom svjetskom ratu uz sustav koji je uspostavljen i zbog kojeg mi ni danas nemamo medijsku slobodu koju smo očekivali. Što zbog straha, što zbog programiranog djelovanja- anacionalnog, rekao bih. Mi smo danas bombardirani u medijskom prostoru raznim dezinformacijama, koje nastoje domovinski rat prikazati kao da nije bio u zakonitim okvirima i kao da se nije trebao dogoditi. I zapravo se opet teži nekakvoj regionalizaciji, nekakvom regionu i nekakvom anacionalnom osjećaju“.

Drugog dana smo imali priliku ugostiti prof. dr Deana Komela i doktoranticu filozofije Mancu Erzetič s ljubljasnkog sveučilišta. Profesor Komel je izlagao na temu „Postjugoslovenski sindrom dehumanizacije i demokratski vrijednostni sustav“što nas je sasvim držalo na pravcu izlaganja dr Nazora. Naimeizlaganje je bilo reakcija na članak francuskog filozofaAlainaBadioua„Komunizam dolazi“koji je prije dvije godine izašao u e-časopisu Novosti. Izlagač se osvrnuo na jednostranosti Badiouovih i sličnih razmišljanja, koji idealiziraju jugoslavenski totalitarni sustav i vide u njemu model za moguću restauraciju – postavivši jasna pitanju o smislu humanizma u kontekstu rasapa bivše države, naročito kada je riječ o međunarodnoj zajednici – inepotkrepljenosti Badiouve teze. Manca Erzetič otvorila je pitanje statusa svjedočanstva kao osobne ispovijesti žrtve, te je na tragu Heideggerove hermeneutike tu-bitka [čovjeka] ponudila ključ  za razumijevanje povijesne građe u njegovoj raznolikosti kao osobnoj ispovijesti [svjedočanstvo], pripovijest o prošlosti, povijesti kao znanost. Izlaganje nas je potaknulo na razmišljanje kako različiti oblici oblikuju pojedine životne priče i svijest naroda o određenim događajima iz prošlosti.

Istoga dana s nama je bio i svjedok, uznik, golootočkog kazamata, koji nam je kroz podrobno i sustavno iznesenu osobnu priču, ujedno ponudio znanstveni okvir, koji je pogodio srž smisla SFRJ-a i položaja hrvatskog čovjeka u njoj. Naš gost je plijenio pažnju sudionika mudrošću i jasnoćom izričaja.

Srijedu smo proveli s književnikom Ratkom Cvetnićem, čije je predavanje stavilo u središte literatno-memorijski pristup navednoj temi.

„Na ulazu u bukureštanski Memorijalni centar žrtava komunizma stoji natpis: Najveća pobjeda komunizma jest što je stvorio ljude bez pamćenja. U svom književnom radu pokušavam – ako to nije pretenciozno reći – koliko-toliko ublažiti efekte ove pobjede. Tema i mjesto na kojem se održava povijesno-edukacijski tjedan bili su mi vrlo jak motiv da se odazovem pozivu na Goli tim prije što smatram da je pedeset godina totalitarizma u Hrvatskoj, jednoga i drugoga, stvorilo demokratski deficit u kojem će mladi ljudi neke od tradicijskih vrijednost hrvatskoga društva morati obnavljati gotovo iz temelja. Zauzeto strpljenje i inteligentni interes na koji sam naišao tijekom izlaganja, ali i u druženju koje se nastavilo nakon službenoga dijela, osobno su mi velik poticaj da nastavim s radom na novom romanu, a vjerujem da sam za uzvrat uspio poneki poticaj ostaviti i svojim domaćinima. Kad govorimo o tradicijskim vrijednostima nekoliko je puta naglašena i već pomalo zaboravljena sposobnost praštanja što smatram vrlo vrijednim akcentom razgovora koje smo vodili.“

U četvrtak je predavanje održao Vladi Bralić, arhitekt iz Rijeke, kojemu  je tema doktorske disertacije arhitektura logora za političke zatvorenike na Golom otoku. Gospodin Bralić je proveo sudionike kampa Golim otokom ukazujući na ostatke nekadašnjeg logora. Tumačeći arhitekturu i građevine – svjedoke vremena -, ukazao je na nakanu s kojom su građene te organizaciju života osuđenika na otoku. Tijekom predavanja predavač je naznačio potrebu za specifičnom zaštitom otoka kao mjesta pijeteta i kulturne zaštite, a ne mjesta zaborava totalitarne prošlosti.

Profesor povijesti s HKS-a, Tomislav Anić, je svojim predavanjem u petak, iznio širi kontekst europske povijesti XX stoljeća. Propaganda, kao misao vodilja predavanja o totalitarnim režimima ukazala je na načine i mogućnosti manipuliranja i kontroliranja mase ljudi. Moć države, određivala je djelovanje i sudbine svojih građana. Osvrtom na ideje koje je totalitarizam obdržavao, ukazao je na tendencije toga vremena za ostvarivanjem društvene moći i kontrole.

Naš posljednji gost bio je profesor socilologije religije Stipan Tadić, koji je držao predavanje na temu religiozne dimenzije komunističkog sustava.„Totalitarni komunistički sustav, radikalnom i cjelovitom ideologizacijom društva, od dječijeg vrtića preko obrazovnog sustava do staračkih domova de facto je funkcionirao kao svjetovna, politička religija. Totalitarizam je vlastite partikularne interese proglašavao interesima društva, a  komunistička partija je imala apsolutnu vlast. Parareligijski svjetovni obredi od primanja u pionire preko primanja u savez komunista sve do izmišljenih masovnih obreda trčanja štafete, funkcionirali su kao svjetovni obredi. Totalitarna ideologija je radikalnom ideologizacijom dovedena do ekstrema  te je funkcionirala kao politička religija. Naravno, po svom sadržaju, bila je potpuno svjetovna jer je imala urođeno maligni stav prema svim religijama i svemu religijskom. Ali je po svojoj formi i funkciji bila religijski doživljena. Ideologija se naime može i transformirati u ruho religijskoga kao što se i religija može sadržajno „isprazniti“ i postati ideologijom. Povijest je to u mnogobrojnim primjerima zorno potvrdila. Čovjek koji želi istjerati Boga iz života ljudi, a instalira sebe na Njegovo mjesto, nužno vodi k totalitarizmu.“

Naš boravak ondje končao se u jednom zajedničkom „prisvajanju“ boli i patnjeljudi, koji su bez obzira na svoje ‘grijehe’ i razloge boravka na otoku od 1948. do 1988., bez obzira na njihovu narodnost, postali bliski nama. Postali su nam bliski u patnji…u čovještvu….u ljudskosti…u istini onoga što je„obranjivo“ i „neotuđivo“ u čovjeku.[lijepo to kaže „Pobratimstvo lica u svemiru“ T. Ujević].

 

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE