OTVORI OČI MOGA SRCA

Duh-Sveti-nas-oslobadja-od-svih-strahova

Sinoć sam prvi put bila na susretu BOŽJE POBJEDE, zapravo prvi put na nekom susretu takve vrste (slavljenje, itd). Htjela bih posvjedočiti o tome.
Ovo nije svjedočanstvo o obraćenju ili nešto tako, nego o otvaranju srca za prihvaćanje drugačijeg.

Pravo pitanje je zašto ja ovo pišem?

Zato što mislim da će drugima biti korisno čuti moje iskustvo. Od kad znam za sebe u vjeri sam i tu sam doma (naravno bilo je uspona i padova). Moji roditelji su tradicionalniji i tako su i mene odgajali. Iako ne volim kategoriziranje, ako bi trebalo mogla bi se svrstati u tradicionaliste.
Tako da sam se nekako i prirodno družila sa “sličnima” sebi. Iako nikada nisam u potpunosti osuđivala “moderniste”,”karizmatike” itd, uvijek bih tu bila misao: “neka njih ,ali dalje od mene.”

Došla sam na nagovor prijateljice na susret BP i bilo je prekrasno. Trebat će mi neko vrijeme da prebirem sve dojmove.
Za sada mogu reći da nije uopće onako kako sam ja to zamišljala.
Možda bi to mogla najbolje opisati ovako: kada se Gospodu uistinu prepustite on vas tako iznenadi jer ono što je spremio za vas vi ne možete zamisliti niti u najljepšim snovima.
Onoliko koliko nas On voli mi ne možemo dokučiti. Na susretu sam na djelić trenutka uspjela otvoriti srce i pustiti Ga unutra te osjetiti kako je to kada cijela pripadaš Gospodu. Doživjela sam milost koja se ne može opisati riječima. Da se nisam odvažila otići na susret i srušiti vlastita mišljenja i predrasude propustila bih tu milost, propustila bih i ovo spoznanje koja je bilo namjeno za mene.

Zašto?

Zato što sam s vremenom formirala mišljenje koje mi je služilo kao „štit“ od nepoznatog. Na formiranje moga mišljenja zasigurno su utjecali stavovi i priče onih kojima sam bila okružena, a koji su bili jako osuđivački.
Moramo imati više ljubavi i odgovornosti jedni prema drugima. Svaka naša riječ koju izgovorimo, svako slovo koje napišemo, djelo koje napravimo utječe na nekoga i ostavlja trag. Nekada nismo dovoljno samosvjesni te povrijedimo druge, sudimo i donosimo zaključke na temelju površnih i djelomičnih informacija.

Cilj ovog mog svjedočanstva nije da svi idu na susrete Božje pobjede jer je ovo bilo samo sredstvo za mene kako bih shvatila koliko sam sebi dozvolila da budem sudac i sudim nešto samo zato što je drugačije od onog što ja poznajem.
S razlogom postoje različite duhovnosti, ali ne smijemo dozvoliti da nas naše različitosti razdvajaju, nego nas trebaju ujedinjavati. Boli me kada osjetim da sam dio svih tih podjela i razdora među nama.

Na kraju, ako me pitate tko sam? Moj odgovor nije tradicionalist, modernist ili koji god već postoje nazivi.
Ja sam KRISTOVA UČENICA pozvana da budem svjetlo svijeta i sol zemlje. Dat ću sve što je u mojoj moći da se u potpunosti predam Gospodu kako bih moj život bio na veću slavu Božju. Pogriješit ću sigurno, sama ne mogu puno no On će biti tu za mene, a isto tako mi trebamo biti tu jedni za druge.

Pozivam sve vas da si posvijestimo koliko veliku milost i odgovornost imamo mi kao djeca KRALJA.
Kao KRISTOVI UČENICI da budemo jedni drugima sredstvo za izgradnju i put do svetosti.
Ovaj život je samo prolazna stanica gdje kao putnici imamo jednu važnu zadaću, a to je da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas.

A

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE