Osjetiti radost uz Isusa

sr-elvira-petrozzi-ein-grossartiger-mensch-cf7a2d6a-cdf6-4606-b5c0-7b6b066b8309

Prije nekoliko godina prijateljica mi je dala nekoliko tiskanih materijala na kojima je bila slika Nasmijanog Isusa. Čim sam ih vidjela, prasnula sam u smijeh. Pitala sam se što je to toliko posebno na slici da me nasmijalo. Razlog je djelomično bio taj što Isus na slici ima takav radostan izraz lica da ga stvarno mogu zamisliti kako se smije, a osim toga, to je izgledalo kao „zarazan smijeh“ – onaj smijeh kada je nemoguće ostati suzdržan i ne nasmijati se. Osim toga, bilo mi je pomalo nelagodno vidjeti ovakvog Isusa. To je potpuno drugačije od uobičajenih umjetničkih prikaza Isusa koje najčešće susrećemo. Navikli smo vidjeti Isusov blagi osmijeh dok sjedi okružen djecom, njegov prodoran pogled dok pokazuje svoje Presveto Srce te njegove bolne izraze lica u Getsemanskom vrtu i na križu. Vrlo se rijetko može vidjeti slika Isusa s osmijehom od uha do uha, zabačene glave od smijanja. Ovaj nas prizor izaziva na to da gledamo Isusa kao stvarnu osobu sa stvarnim ljudskim emocijama – uključujući sreću i radost.

To je izazov poput onoga na koji nas poziva sv. Ignacije u Duhovnim vježbama. On nas kroz vježbe poziva na još dublji odnos s Isusom. „Molim ono što hoću. Tu ću moliti milost da se što življe veselim i uživam u tolikoj slavi i u radosti Krista, našega Gospodina“ (Duhovne vježbe 221). On nastavlja, potičući sudionike duhovnih vježbi da „se posluže svjetlošću i udobnostima vremena kao, na primjer, osvježenjem u doba proljeća ili ljeta, a zimi suncem i toplinom, koliko duša misli ili naslućuje da joj može koristiti da bi se tako obradovala u svom Stvoritelju i Otkupitelju“ (Duhovne vježbe 229). Ignacije potiče na utjelovljeno iskustvo vjere. Krist kojega nam on predstavlja netko je s kime se možemo smijati i plakati, prijatelj s kojim možemo suosjećati u žalosti i radovati se u veselju.

Razlažući duhovnu vježbu br. 221 u svojoj knjizi Ignacijanska avantura, p. Kevin O’Brien, isusovac, primjećuje da nas „četvrti tjedan podsjeća na to da smrt, očaj, nasilje i tuga neće imati zadnju riječ, već radost. Hodajući s uskrslim Gospodinom, shvaćamo da se Uskrs neprestano događa jer nas radost posvuda iznenađuje“. Doista, na kršćanskome putu ne susrećemo samo patnju i suze, već on završava s radošću. Sv. Augustin rekao je: „Kršćanin bi trebao biti aleluja od glave do pete“. Krist je pobijedio smrt.

Možete li zamisliti sebe uz Isusa i učenike nakon uskrsnuća kada, nakon što se slegnu početni šok i nevjerica jer gledate u uskrsloga Krista, zagrlite njega i jedni druge kličući od radosti? Osjećate li tu radost? Čujete li razdragani smijeh? Zar nije on zarazan?

Prevela i prilagodila: Maja Dukmenić
Autor: Rebecca Ruiz
(C) Copyright 2017 Loyola Press. Sva prava pridržana. Korišteno s dopuštenjem IgnatianSpirituality.com

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE