Oprosti…

Četrdesetnica_2
 
Gibonni pjeva: „…moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego ljudima reć oprosti .“ Zaista, koliko sam puta izbjegavao ljude jer nisam smogao snage zamoliti ih za oprost. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako tada ne mogu pogledati u oči onog kojega sam na neki način povrijedio. Bogu hvala na savjesti koja me škaklja iznutra gorkom grižnjom; pa krenem odlučno i reknem: „Oprosti“. Nekoliko trenutaka nelagode i opet sam lagan, opet sam radosno Božje dijete.
 
Oprostiti onima koji su nas povrijedili. Uh, kako to oslobađa. Probaj. Često molimo u Očenašu: „…oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“, i još češće upravo to ne činimo. Zašto? Ljudi smo, glinene posude napuknute istočnim grijehom. Oh, ne znati opraštati – bojim se da to znači ne poznavati Božju milost. Ne poznavati Božju milosti, ima li što tužnije? Bog je milosrdan i spor na srdžbu. Želim i ja takav biti, barem koliko to u svojoj ograničenosti mogu.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE