Opet ljubav 2

opet ljubav 2

Opet ljubav … Iliti kako usred tmurnog, zagrebačkog, zimskog dana pričati o sunčanju?

“Sunčaj se na Božjoj ljubavi i odražavaj ju u svijetu” – orilo se dvoranom. Pih, neš ti problema, meni koja Sunce obožavam. I sama pomisao na te divne trenutke umiruje, trenutke kada te dotakne ispunjenost, mir, zadovoljstvo ,sreća, ma ljubav neizmjerna, kada bi najradije trčala ulicom i vikala svima kako je život lijep. Pa reflektiram tada od sebe u krugu od 100000km, svaki čovjek mi je divno biće, brat i sestra moji najdraži, svaki životni izazov lako savladiv, mijenjala bih svijet, otrčala u Afriku nahraniti gladne, zbrinula bih sve imigrante, pomogla potrebitima u susjedstvu i vratila se još mami na večeru, ma nema toga što ja ne mogu. Moj Bog je najveći, u njemu mi snaga sva!

A onda…Onda se nešto dogodi. Sunce zađe? Odem u hlad? Naiđu oblaci? Skinem naočale? I shvatim kako su susjedi ionako lijeni i ne trebaju pomoć, mamu ta kriza srednjih godina čini nervoznom, nema smisla da s njom večeram, samo ću se naživcirati, seka je sigurno loše volje zbog svađe s dečkom i sad se bezveze dere na mene ovako smirenu i dobru, kolege na poslu su neradnici baš kad ja trebam predati projekt, znala sam oduvijek da se iza te arogancije i bahatosti ne skrivaju dobri ljudi, ja jedina sposobna opet moram spašavati firmu, a kakva je tek teta u referadi bila, muko moja. Umoriš se od samog razmišljanja kako su neki ljudi stvarno neljudi. I to baš svuda oko mene se su našli. I nemaš potrebu uopće u njima vidjeti nešto dobro, da te ne bi slučajno emocionalno zarazili sa svim onim lošim osobinama. Problem je, dakako u njima, pa nek si oni sami to i riješe. Nije problem u meni, ja sam super. A Bog je strpljiv. I čeka da progledaš. I marinira to tvoje srce kameno. Lupi ga batom tu i tamo. Sve štrecne kako nekad zaboli. I umori te s vremenom ta neljubav i taj “takav” ružan pogleda na ljude oko tebe. Postane ti dosta tog hlada i tog mraka. I tog lutanja. I nedostaje ti nešto. I tragaš. I žudiš. I shvatiš da se samo trebaš pomaknuti na Sunce. I staviti one iste naočale Ljubavi, Vjere i Nade. I najednom opet samo “veliki” ljudi oko tebe. I opet voliš koliko si dug i širok.

Ivana Šarić

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE