Od Ignacija tebi, čitatelju – 13. DAN


  • PLAČEM LI S ONIMA KOJI PLAČU?

U čitanju tvog pisma 5. siječnja iskusio sam osjećaj radosti, pomiješan s određenom boli zbog loših vijesti koje je sadržavalo. Radost s tugom – dva oprječna osjećaja; radost u promatranju gorljivosti koju ti daje Gospodin da plačeš s onima koji plaču, ne samo u njihovim tjelesnim slabostima, nego čak u većem stupnju u njihovim duhovnim iskušenjima; i bol kad mislim o nevoljama koje si opisao u svom pismu.

Razmišljao sam o pet ili šest točaka o kojima bih ti imao što reći u odgovoru. Počet ću sa zadnjima po redu koje će najmanje potaknuti žeđ naših duša, tako da ne završimo s okusom i slasti za stvarima koje nemaju puno toga s našim vječnim spasenjem.

Prvo. Kažeš da nećeš izostati s uobičajenim doprinosom; ja ti samo moram reći kada. Isabel Roser mi je napisala da će me u nadolazećem travnju ona opskrbiti s dovoljno sredstava koje će me nositi do kraja moj studija…

U međuvremenu, iako su troškovi života ovdje visoki i trenutne prilike ne daju mi ići izvan želje, a ručni rad zahtijeva moje vrijeme tu i tamo koje je potrebno za učenje, dobro sam opskrbljen jer mi je Isabel Roser dala dvanaest škuda zajedno s drugom pomoći i milostinjom koji si mi poslao iz Barcelone iz ljubavi i služenja Bogu našem Gospodinu, koji će ti, nadam se, uzvratiti dobrim novcem, ne samo zbog toga činiš za mene, već i zbog velike brige i zanimanja koje pokazuješ u mojem siromaštvu…

Odgovor Jamesu Cazadoru, koji je tada bio ahiđakon katedrale u Barceloni. Bio je jedan od Ignacijevih dobročinitelja u Barceloni i slao mu je pomoć u Pariz.

  • Koliko razmišljam o stvarima koje nemaju puno toga s našim vječnim spasenjem?
  • Pokazujem li brigu i zanimanje u tuđem siromaštvu?

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE