Navike- okopavaš ili zakopavaš

navike

Moja mama je često puta znala reći da nisam vična motiki (kod nas se ne provode sve glasovne promjene, zato je motiki, a ne motici). To, znate, ima svoju težinu- onu koja te malo pogne prema zemlji, učini grbavijim. Onu težinu zbog koje gledaš u pod i sram te je jer nešto ne znaš.

Ne biti vičan nekom radu, poslu, obvezi.
Ako na nešto navikneš, onda si tome vičan. Vješt si u tom, iskusan.

I bila je u pravu, to moje okopavanje je bilo poprilično neuredno, nespretno. Bili smo sretni dok nisam otkinula biljku koju sam okopavala. Velik je uspjeh bio razaznati korov od usjeva, slak od maka, krumpir od ambrozije. Najteže mi je bilo s biljkom koja nalikuje krastavcu. Strašno! Pa onda naučiti kako jako ili slabo zamahnuti- na ilovači ili crnici. Umjetnost! A neki usjevi ne podnose plug, neki usjevi trpe samo individualni tretman- motikom!

Razmišljam ovih dana… nije mi toliko neobično što nisam bila vična motiki. Pet dana idem u školu, tamo provedem do osam sati, osim toga, da bi školu završila, morala sam kod kuće barem ponešto učiti, pročitati ili barem napisati domaću zadaću. Stvarno mi nije čudno što mi je motika bila strana stavka u mom životu. Već tada sam navikla na knjige, čitanje i pisanje. To je bila moja stvarnost, to je bila moja rutina, na kraju krajeva- moji su roditelji željeli da se obrazujem. Nisam dane provodila na polju, već u školi.

Najgore je kad odsiječeš usjev u korijenu. Nekad mi je to uspjelo i od prve, a nekad je potrebno više zamaha. Nekad su usjev i korov suviše blizu, pa bih oštetila usjev. Iz usjeva je ipak izašla biljka- manja i slabija nego ostale, s manje ploda, ali je izašla.

Ako postoji navika u činjenju nečega, onda postoje i navike u odnošenju prema nekomu ili nečemu.

Kako sam ja navikla komunicirati s drugima? Kako se ja odnosim prema problemima? Ljudima koji mi se ne sviđaju, koji me živciraju? Kako se odnosim prema onima do kojih mi je stalo?
Postoje ubojite i skrbne navike. Govoreći rječnikom poljoprivrednika: postoje osobe vične okopavanju, i one koje nisu vične tom zadatku. One koje okopavaju ili zakopavaju.

Jesam li ja vična održavanju, okopavanju, zalijevanju odnosa? Jesam li navikla ohrabrivati, slušati, bodriti, uvažavati, usklađivati razlike? Jesam li ipak vičnija prigovaranju, žaljenju, ogovaranju, kažnjavanju, kritiziranju?
Jesu li moje navike u odnosima jednako nevješte kao i one s držanjem motike u ruci?
Odsijecam li korijenje svojih odnosa odjednom, ili malo pomalo?

Što vidim pred sobom? Čovjeka, ili skup njegovih mana, loših ponašanja, grijeha? Pa u želji da odsiječem ponašanje, povrijedim čovjeka. Čovjeka koji bude okrhnut, nagriznut, polomljen, povrijeđen. Oporavi se i nastavi živjeti.

Kao što je poljoprivrednik dužan raspoznavati korov od usjeva, motiku od rotodrljače, inje od mraza, tako sam i ja dužna raspoznavati čovjeka od njegova ponašanja. Kao što je mnogo različitih biljaka, koje se tretiraju različitim sredstvima i alatima, tako su i ljudi različiti pa se i prema njima trebam različito odnositi.

O Gospodine Dobri, daj da budem motika koja odsijeca korove i ukorijelosti, a ne sliku tvoju! Daj da naviknem dobro nositi odnose! Daj da ih naučim zalijevati, brinuti i čeznuti. Daj da i ja budem vična čovjeku!

Vesna Sabo

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE