Nakon eksperimenta u jednom dječjem domu I.

Strpljivi 2

Ožujak ćemo pamtiti po iznenadnim snježnim vatrometima, Istanbulskoj konvenciji, a na 3D-
u i po eksperimentima socijalnog karaktera. Grupe su se upustile u stjecanje iskustava u
različitim okruženjima u kojima se tražila njihova prisutnost, pjesma, igra, razgovor, topla
riječ. Većina grupa pohodila je razne domove za djecu. Nećemo imenovati lokacije, ali ćemo
jednim serijalom članaka nastojati dočarati iskustva 3D-ovaca u eksperimentalnim akcijama.

Počinjemo s grupom Strpljivi, koja je na upit animatorice sročila nešto riječi, doživljaja, osjećaja,
događanja, razmišljanja:
Kada bih morala jednom riječju opisati svoj doživljaj eksperimenta, bila bi to riječ zahvalnost.

Zahvalnost na tomu što je Duh Sveti prosvijetlio osobu koja nas je uputila u Dom. Zahvalnost za
vrijeme koje mi je Gospodin podario, zahvalnost za mogućnost da ja to vrijeme podarim djeci.
Zahvalnost za živote te djece. Zahvalnost sestrama koje su nas primile. Zahvalnost za trud sestara, za
njihova nastojanja da pomognu djeci. Zahvalnost drugim osobama iz moje grupe koje su uložile trud
da usreće mališane. Zahvalnost na osjećaju u meni kada sam uvidjela kako je lako usrećiti drugoga!
Nakon završetka posjeta ostala je jedna molba: da ne zaboravim na istinu da smo upućeni jedni na
druge i da jedna sitna žrtva koju činim za drugoga može uroditi obilnim plodom za oboje!
Meni su djeca bila super – smiješna su mi bila.
Meni su također djeca bila super, posebno me se dopala ta njihova pozitivnost! Sve u svemu, jako
ugodno iskustvo! :)

Meni je također bilo super jer su djeca pokazala kako puno možemo naučiti od njih, od njihove
jednostavnosti do toga da cijene i obične sitnice. ^.^ Podsjetila su me da je najljepši poklon koji
možeš nekome pokloniti upravo vrijeme i zajedništvo.
Bio je to jako lijep dan. Dan u kojem sam naučila kako nekom male stvari znače puno. Djeca su bila
razigrana i vesela. Pokazala su svoju ljubav i veliku zahvalnost na pruženom vremenu, zahvalnost na
samom prisustvu. A ja sam se osjećala ispunjeno i sretno!
Meni je bilo zabavno, ali prije svega, naučila sam cijeniti „tete“ u vrtiću.
Ova djeca su pridobila moje srce. Gotovo svi su bili jako aktivni i veseli, imali su želju za igranjem i bili
su raspoloženi upoznati nas. Od sve djece najviše me se dojmila jedna djevojčica koja je bila u svojim
mislima, mirna i sama. Kada sam joj prišla da je pitam kako se zove, samo je zamišljeno gledala kroz
prozor i nije se pomicala. U njezinim očima moglo se vidjeti da je negdje daleko u mislima, ali da je
jako osjetljiva i da s njom treba pažljivo. Neko vrijeme stajala sam pored nje. Nakon toga se otvorila i
predstavila. Čini se da su njezine velike oči tragale za ljubavlju i nježnosti koju bi joj netko mogao
pružiti jer mi je nedugo nakon predstavljanja došla i stavila glavu na rame. To mi je dotaknulo srce na
tako intenzivan način da su mi skoro suze potekle. Naravno, najdublja je potreba svakog čovjeka Bog,
a Bog jest sama ljubav. Ta djeca odisala su tom potrebom da ih netko dodirne, posluša, poigra se s
njima – da im pruži ljubav i nježnost. To je za njih bilo dovoljno da bi bili veseli i da bi im se dan
popravio istoga trena. Ta jednostavnost kojom su odisali potaknula me da i sama razmislim koliko
toga u životu imam, a često ne cijenim. Koliko kompliciram jednostavne situacije. Koliko se
opterećujem nevažnim. Pripremajući predstavu, kao i u procesu smišljanja kako da ih najbolje
zabavim i oraspoložim, sama sam se vratila tom djetinjem u sebi – sjetila sam se kako je zapravo sve
ljepše iz dječje perspektive i koliko zapravo možemo učiti od njih. To je samo jedna naznaka o
tomekako dajući drugima svoje vrijeme i ljubav, zapravo i sami dobivamo više nego što smo svjesni.
Mirne duše mogu reći da su se ta djeca pobrinula za mene jednako kao i ja za njih, ako ne i više.

Evo mojeg dojma, samo jednog i onako ugrubo opisanog. Inače sam uvijek skeptičan prema bilo
kakvim projektima grupnog rada, najviše zato što me takav nekoordinirani entuzijazam dovodi do
blagog rastrojenja živaca. I ovaj je put bilo tako, iako manje, jer sam se borio s tim i tu žrtvu svako
malo prikazivao za svoj rast u poniznosti. Iako inače volim glumu, ovo mi je bilo naporno, baš iz
spomenutog razloga. Međutim, neobjašnjivo velik napad živciranja doživio sam trenutak prije
izvođenja predstave, dok smo sve po posljednji put isprobavali na samom mjestu izvođenja. Dok sam
ležao na kauču, postavljen u iščekivanju početka igrokaza, djeca su ušla unutra. Čim su oni onako mali
i nevini, onim glasićima pozdravljali kao neka slatka vojska:”Hvaljen Isus i Marija” (naputak koji su
očito dobili od časnih sestara), ja sam se odmah rastopio … Skoro sam zaplakao zbog toga kako sam ih
u tom trenutku doživio, zavidio im i divio se toj nevinosti i iskrenosti koja me u djece uvijek fascinirala.
Kad sam tog jutra krenula prema dječjem domu, nisam znala što očekivati. Samo sam se nadala da će
se djeci svidjeti ono što smo za njih pripremili i da ćemo unijeti malo veselja u njihovu svakodnevicu.
Dogodilo se da su oni donijeli radost u moje srce, i ne samo tog jutra, već su mi i sljedećih dana njihovi
osmijesi bili u mislima. Pored njih uvidiš svoju razmaženost i nezahvalnost.

Dali smo tek dio svog slobodnog vremena, a primili tako puno. :)

  • Strpljivi
  • Strpljivi 2

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE