Nadnica Lk 9,51-62


Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.
Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

(Lk 9,51-62)

Dok se u daljini nazire rođenje novoga dana, moji koraci postaju bezvoljniji. Putujem, ali ne znam gdje. Želim Te slijediti Učitelju kamo god ti pošao, ali toliko me toga vraća s ovoga puta; obitelj, prošlost, navezanosti. Svaki korak postaje sve teži i teži. U jednom trenutku sve mi se čini uzaludnim. Sve mi se čini besmislenim. Ali , borim se, nastavljam hodati. Govorim Ti, ali Te ne čujem. Pružam Ti ruke, ali Tvoje ne osjetim. U jednom trenutku zagledao sam se u otiske stopala iza sebe. Pogledao sam bolje, primijetio sam ožiljke na sredini stopala. Sada shvaćam. Ti si bio taj koji me cijelo vrijeme nosio, ovo su Tvoji otisci stopala koja su bila probodena zbog mene. Učini me Gospodine radosnim navjestiteljem kraljevstva Božjega. Podari mi Gospodine hrabrost da se mogu odlučno zaputiti na ovaj put vjerujući da si Ti taj koji me nosi i čuva. Hvala Ti Isuse!

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE