Na vožnji s Isusom

Svjedočanstvo iz autoškole

40628663_287235975212796_6152853514117709824_n (1)

Vozački. Znala sam da neće biti lako. Upisala sam ga u Sesvetama jer mi je dečko tamo živio i preporučio autoškolu. Iz toga sam izvukla jednu veliku mudrost: Nemoj nikada upisati vozački tamo gdje ti živi dečko jer postoji mogućnost da ćeš voziti po kvartu bivšeg dečka. Pa eto, cure, nemojte.

Znala sam da ću bez problema položiti propise i prvu pomoć, ali kad izađem na cestu… jao meni. Otprilike je tako i bilo. Kada studiraš, pretpostavka je da znaš učiti, izdvojiti što je bitno, prepoznavati što je važno. No biti na cesti sasvim je druga stvar. Toliko iznimaka u prometu ima koje nisi naučio iz knjige, a ovisi o puno toga; i o drugim vozačima, prilagođavaš se i ispravljaš njihove greške. Baš kao i u stvarnom životu, dobiješ neke upute i pravila kako se ponašati pa onda izađi u svijet i pokaži što znaš. Iliti „snađi se, druže.“

Meni još jedan dokaz da se teorija i praksa nikad neće u potpunosti podudarati. No ima još nešto što sam primijetila kod vožnje. Nevjerojatno je koliko mi preuzimamo navike naših roditelja. Djevojka čija majka vozi poprilično brzo također je krenula u autoškolu, pa je vozila tako brzo da joj je instruktor rekao: „Uspori čovječe, mi smo autoškola, nama moraju trubiti“. Još više mi je fascinantno kako točno možeš vidjeti kakva je netko osoba kada ga staviš za volan. Je li osoba strpljiva? Ima li obzira prema drugima, prema pješacima, drugim vozačima? Možda je agresivna? Psuje li? Toliko toga sam naučila o sebi vozeći auto. Recimo, iz nekog razloga mi je bilo fora ne stati pješaku na zebri. Ta moja bahatost itekako može ugroziti život drugome. Auto je kao oružje – možeš njime ubiti sebe, ali i drugoga, rekla bi moja prijateljica.

Kada je došlo vrijeme da polažem vožnju i pokažem šta znam, priželjkivala sam da pada kiša jer zbog te okolnosti bih mogla voziti sporo i uočiti znakove na vrijeme. Taj dan je zaista padala kiša, a krenuo je padati i snijeg. Pazi što želiš, rekla mi je instruktorica. Angažirala sam vojsku ljudi da mole za mene. Svatko je znao moju brigu u vezi vožnje. Nisam prošla, skoro sam izgubila život. Na T raskrižju sam išla sa sporedne ceste, nisam stala na vrijeme i naletio je kamion s glavne ceste i trebalo je doslovno 2 cm da se ne sudarimo. To je bilo 200 metara od poligona gdje bih završila vožnju. Bila sam ljuta na sebe, na svijet, na pad, na sve. Navečer sam otišla na Misu Mladih. Razmišljala sam o tome kako mi Bog nije uslišio molitve da prođem. Pitala sam Ga: „Zašto Bože?“ Jadala sam se svima kako nisam prošla. „Odspavaj, ujutro si pametnija“ pomislila sam. Sljedeće jutro sam dobila odgovor na svoj zašto. Probudila sam se i shvatila koliko sam sretna što sam živa. Što hodam. Što dišem. Prošlo mi je kroz glavu: „Čovječe, jučer si mogla poginuti. Ona vojska ljudi je izmolila da ostaneš živa. Budi zahvalna, a ne ljuta.“  Sasvim neka druga perspektiva koja uopće nije moja. Drugi put sam pala na parkiranju, to uopće ne trebam opisivati, jasno je. Brat mi je preporučio da popijem par višnji (višnjevac) da se opustim i da me ne bude strah. Kažem to instruktorici, a ona mi kaže: „Pa i ja ti to preporučujem, samo nemoj doći pijana, drmni jednu, dvije“. Cimerica mi je na dan polaganja pripremila da ih popijem jer je imala u zalihama, ali meni savjest nije dala mira. Zar ću uvijek kada me strah drmnuti višnje? Ja sam katolik, po čemu se očituje moja vjera i pouzdanje ako se ovako suočavam sa svojim strahovima i problemima? Postoji jače oružje protiv straha, a to je krunica. Uzet ću krunicu, ne alkohol.

Došla sam u Sesvete sat vremena prije vozačkog ispita. U blizini poligona je crkva u kojoj sam molila krunicu. Gledala sam tu predivnu Mariju, molila za mir i samo čula glas: „Povedi Isusa na vožnju“! Pa da čovječe, kako se toga nisam sjetila! Reko, Isuse, aj sa mnom, budi iza mene i čuvaj mi leđa. Bila sam baš mirna, sav nemir je nestao. Molila sam se samo da ne dobijem brzu cestu, tamo gdje je Ikea i ostali dućani jer iz nekog razloga nisam voljela velike brzine. Kad sam krenula voziti, shvatila sam da sam dobila najlakšu rutu. Vozila sam kao nikad u životu. Sigurno, mirno, čak sam prošla dvaput na žuto na raskrižju gdje trebam skrenuti lijevo. Parkirala sam se i ispitivač je šutio. Rekao je da se drugi kandidat i ja zamijenimo za mjesta. „Koliko sam shvatio, prošli put ste pali na parkiranju, je li tako?“ pitao je ispitivač. Ja gotova, knedla u grlu, spremna liti suze, pocrvenila, pozelenila, poplavila i mislim si pa šta sam opet krivo parkirala. Nisam ga uopće slušala, imam svoje misli u glavi i isključila sam se.

Na kraju je rekao: „Položili ste ispit!“ Zbunjeno sam ga pitala je li on siguran. Pogledao me, nasmijao se i pitao za zdravlje. A ja? Otrčala s uvjerenjem Mariji da se zahvalim. Danas vozim, imam nekih strahova, ali znatno manje nego prije. Nisam 100 posto sigurna, a ni ne trebam biti. Nakon onog slučaja gdje sam umalo poginula se samo uvjeravam da nije sve u našim rukama.

U Njegovim je, a on očito ima jako dobre planove sa mnom kad me ostavio na životu.

 

 

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE