Molitva je dosadna

20170115_094655

Znaš ono kad ti je dosadno? Taj tupi osjećaj praznine, ispraznosti, šupljine izazvan ustaljenim aktivnostima, glupavošću, ili nečim drugim.

Takva je i moja molitva. Nikad kraja! Takvo mi je i učenje! Takvo mi je skoro sve što činim svaki dan! Dosada! Neka nova aktivnost, osoba ili događaj koje DO SADA nisam vidjela, isprobala, čula, vidjela… nisu mi dosadni. Sve što redovito činim je DOSADA.

Da bi se nešto napunilo, prethodno se mora isprazniti. Zamisli to ovako: imaš neko super tajno skrovište za veliku katastrofu, bilo koju: nuklearna bomba, snijeg, orkanska bura, požar, poplava, potres… A ti imaš to moćno sklonište. Otkako znaš za sebe, svi pričaju da se sklonište koristi kad dođe katastrofa. Otada, pa do danas nije se dogodila nikakva katastrofa. Tvoji roditelji ne pamte nikakvu katastrofu, ni tvoji djedovi ni bake. Očito je da pusto i prazno sklonište ne služi ničemu. A ti imaš neke stvari koje moraš negdje pospremiti. I kreneš ih spremati u to sklonište. I pomalo ga puniš, puniš i napuniš. Prođe dan, tjedan, godina, četiri, devet, deset. Nikakva se katastrofa nije dogodila… i dobro živiš!

A onda, odjednom, katastrofa! Nećeš preživjeti ako se ne skloniš u svoje natrpano sklonište. Ali, tamo ne možeš ući jer je krcato! Kreneš bacati stvari van- ali, bezuspješno. Snađe te katastrofa, a tvoje sklonište nije slobodno za tebe. Nakrcano je tvojim stvarima koje ti ionako ničemu ne služe!

Neki dijelovi mene trebaju ostati prazni, oni su mi sklonište u danima katastrofe, tamo se sklanjam dok drugih skloništa nemam. I zato je molitva dosadna, i zato je meditacija dosadna i zato su duhovne vježbe dosadne, i zato je učenje dosadno. Jer oslobađaju moje zatrpane prostore mojeg skloništa, jer nešto čine praznim od svijeta i materije. Zato jer je rutinsko, i korisno, baš zato je dosadno. Kao i čišćenje kuće. Ne čistim kad je prljavo, nego čistim da ne bude prljavo. I ništa se neće dogoditi ako jedan dan preskočim tu dosadu, možda čak niti ako u tjednu, godini ili godinama to ne napravim. Možda preživim s natrpanim skloništem.

Katastrofa će doći, ovakva ili onakva. Katastrofa je došla i u Adamov vrt, što ne bi i u moj svijet! A što kad dođe katastrofa? Gdje li ću se skloniti? Gdje li ću biti sigurna? Gdje li ću moći preživjeti?

Netko će reći: ali ja ne znam meditirati, nikad ne molim, ne znam niti što su duhovne vježbe. Nije istina! Da ne znaš meditirati- ne bi ti bilo dosadno! Ti to znaš. To je bila prva stvar koju smo naučili kad smo se rodili. Opažali smo svijet oko nas. Slušali, mirisali, gledali, promatrali, upijali, proučavali, čudili mu se, divili se. To ti je meditacija- biti u svijetu kao dijete.

Da dođem do punine, prethodno moram biti praznina. Ne šuplja, nego slobodna praznina koju će tek Punina moći ispuniti.

Vesna Sabo

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE