MODRAVSKA LJUBAV U DVA DIJELA

miii

NJENA STRANA PRIČE

Čudni su putevi Gospodnji, ali u njih nemoj sumnjati…

Kroz moj dotadašnji život išla sam redovito na svetu Misu i upoznavala vjeru. U mojoj župi je djelovala zajednica mladih, Hrvatska dehonijanska mladež- HDM, o kojoj sam slušala redovito na Misi, od brata, kao i od svojih poznanika, sadašnjih prijatelja. Onda je došla 2011.godina i dolazak pape Benedikta XVI u Hrvatsku.

HDM je organizirala mjesečna klanjanja za plodonosan, sretan i blagoslovljen dolazak pape u Hrvatsku. Ne znam kako, zašto, ali osjećala sam potrebu dolaziti na klanjanja. Onda su počela pitanja zašto ne dolazim i na redovite susrete. Došlo je ljeto i sve je pomalo utihnulo. Brzo je došao i deveti mjesec. Bilo je organizirano, kao i svake godine, hodočašće mladih u Mariju Bistricu. Prijavila sam se u svojoj župi, sa svojim mladima, i prvi put otišla s njima. Nije mi to bio prvi put da idem tamo, ali prvi put što sam išla s mladima.

Na večernjem klanjanju, izmorena od cijelog dana, kleknula sam i molila. Počela je pjesma ‘Divan si’. Kao da je sada, odzvanjaju riječi pjesme ‘Tvoja milost pronašla me, praznih ruku i ispunila me.. Novi čovjek postala sam u blizini Tvoje ljubavi’. Plakala sam, jako sam plakala. Taj plač bio je i od radosti i od žalosti što nisam prije spoznala, ali me i liječio. Nakon tog hodočašća, počela sam redovito dolaziti na susrete mladih u svojoj župi i sve sam se više uključivala. Veliku ulogu, moj veliki oslonac i potpora, moj duhovni učitelj, bio je moj tadašnji župnik, pater Andrija. Nisam se promijenila preko noći, odnosno ostala sam ista, samo sam sve više osjećala mir u srcu. Napasti ovoga života nisu prestale, i dalje su bile tu, ali sam sada bila jača u molitvi.

Kao i svaku djevojku, mučilo me pitanje kako sada krenuti ponovo, kako nekoga upoznati tko će gledati u istom smjeru kao i ja i kome će biti važno ono što je i meni važno. Da, ovdje mislim i na predbračnu čistoću o kojoj sam puno slušala kroz razna svjedočanstva, čitala o tome, ali si i postavljala pitanja. Počela sam moliti Gospodina da priprema osobu koju mi je namijenio, da priprema mene za njega i najviše da, kada dođe taj dan, taj trenutak, da to znam prepoznati, nekako osjetiti. Molila sam Gospodina da mi da neki znak. Eh sad znak, hmm kako ga prepoznati?
Bilo je tu preispitivanja, mišljenja da je to to i onda razočaranje.. Ne, nije bilo to to. Osjećala sam da moram čekati, moliti i biti strpljiva. Često sam se, kad sam bila u mogućnosti, molila na Kamenitim vratima. Tamo sam odlazila kad sam bila i tužna i sretna.

Godina je 2013. Kroz razgovor s prijateljicom Marijom, nakon naporne akademske godine i svega ostalog što se dogodilo, odlučujemo se otići na duhovnu obnovu. Modrave? Da čule smo za njih, ali nismo se baš odlučile ići tamo. Krapanj? Mali otočić blizu Šibenika, smještaj u franjevačkom samostanu, duhovnik u našem terminu prečasni Domagoj Matošević. Kao sada se sjećam Marijinog poziva i odluke da idemo tamo. Tako je bilo. Tjedan dana molitve, tišine, vremena posvećenog Gospodinu, druženja, upoznavanja novih prekrasnih ljudi. Na takvim mjestima zaista upoznate prekrasne ljude. Prijatelj Alen mi je često pričao o Modravama i zaista me privukao svojim riječima i baš sam htjela otići tamo. Dok sam još bila na Krapnju, dobila sam SMS poruku da se u jednom terminu u osmom mjesecu oslobodilo jedno mjesto pa me pitao želim li ići. Zvučalo je primamljivo, ali opet nisam osjećala da moram baš sada ići. Nekako sam mislila, previše su dvije duhovne obnove u mjesec dana, treba biti umjeren. Odlučih da neću ići i da ću otići iduće godine.

Godina je 2014. Dolazi ljeto. U međuvremenu, pričala sam bratu kako je bilo lijepo na Krapnju pa je i on odlučio otići. Dogovorili smo se da idemo skupa. Kada smo se prijavljivali za termin u sedmom mjesecu koji nam je odgovarao, već je bio popunjen. Što sada? Pita moj brat Luka bi li ja išla na Modrave. Kažem ja njemu da bih ako će i on ići. To je ona klasična priča ‘idem ako ideš i ti da barem nekoga znam’ ☺. Odlučismo ići u terminu od 20. 7. kada smo htjeli i na Krapanj jer nam je taj najviše odgovarao.

Jutro, nedjelja, 20. 7. Treba krenuti na autobusni kolodvor, a u meni neka nervoza. Teško mi je otići, ali nemam potrebu odustati. Dovezao je tata brata i mene na kolodvor. Autobus je krenuo, a Luka i ja komentiramo tko još u autobusu ide na Modrave ☺. Autobusom se čuo zarazan osmijeh i stalni komentar: „ Pa to je sjajno!“. Sjećam se da sam Luki govorila kako se ne mogu prestat smijat kad čujem taj smijeh.

Stigli smo na Modrave. Kratko upoznavanje i smještanje po grupama. Vidi ovo, pomislih, u istoj sam grupi s mladićem sa zaraznim osmijehom. Ali to je sve što sam pomislila. Zaboravih napomenuti da sam molila Gospodina i da mi pomogne da na Modrave idem čista srca, bez ikakvih nadanja i očekivanja. Dani su prolazili, a jedno jutro na radu (tako je podijeljen dan na Modravama), ispod masline, zapričali se Mario i ja. Da, tada sam mu već ime znala ☺. Komentirali smo faks, posao, ljubavni život… Kažem ja kako mi je još ostalo napisati diplomski rad i obraniti ga, a posao već imam, odnosno tada sam volontirala još. Začudio se kad sam rekla da nemam dečka i prokomentirao: ˝Sve ti je krenulo, a možda je i dečko na putu.˝. Na to sam se nasmijala i pomislila kako bi to bilo lijepo. Lagala bih kad bih rekla da mi nije srce zaigralo, ali nisam se htjela zanositi.

Dolazi četvrtak. Cjelodnevno je klanjanje. Najljepši dan na Modravama. Tokom kateheze, osjećala sam se jako čudno. Oblijevao me znoj i čak sam se pomalo osjećala kao da imam temperaturu. Katkada bismo se slučajno sudarili Mario i ja, a mene bi svaki put prošli trnci. Naša animatorica Tena je dan prije rekla da ćemo ići svi zajedno na brdo klanjanja, a da ćemo pred Presveto ići po dvoje i kratko se pomoliti. Mario mi je rekao: ˝Ti ideš sa mnom, jel´ može?˝. Odgovorila sam potvrdno. Noć puna zvijezda, prekrasno nebo, tišina. Nisam se osjećala dobro, znoj me i dalje oblijevao, u meni je gorilo, gorilo. Tako se nikad nisam osjećala. Pipam čelo, temperaturu nemam. Pitam se što mi je, što se događa. Mario je bio kraj mene, svaki slučajni dodir, u meni gori još više. Pogledam u Presveto i kroz glavu mi prođe misao sjeti se za što si molila. Srce udara kao ludo, bojim se hoće li iskočiti, pitam se što da radim, istovremeno se i bojim (Malovjerni, zašto si posumnjao?). Tinjalo je u meni sve jače, ali počela sam moliti kako bih se smirila. Vrijeme je prolazilo. Smirila sam se. Na kraju klanjanja, zapjevali smo pjesmu Nek´ pada. O da, palo je par kapi kiše tek toliko da nam pokaže da je tu i da nas čuje.

Idući dan bila sam jako zbunjena. Tog popodneva, prijatelj iz grupe mi je rekao da želi sa mnom razgovarati. Otvorio mi se i pričao o svom životu i što je ovdje doživio te svoje osjećaje prema meni. Rekla sam mu za Marija i povukla se. Bilo je vrijeme duhovne note (to je vrijeme na Modravama koje se provodi u šutnji i molitvi). Ja sam tu duhovnu notu cijelu proplakala. Osjećala sam se iznevjereno. Pitala sam se zašto sam se molila za znak, on se dogodio i onda se dogodi ovako nešto. Ne, to ne želim, želim čvrst znak. Rekla sam Gospodinu da nemam dovoljno vjere i da me ovo sve pomalo plaši. Teško mi je bilo taj dan. Mario me izbjegavao, vidjela sam to i osjećala. Došla je i zadnja kateheza i rad u grupi. Vrlo neobična večer. Dobili smo zadatak svakome iz grupe nešto napisati. Mario se otvorio, pričao što je prošao i plakao. Kako sam ga htjela zagrliti u tom trenutku jako, ali istovremeno nisam mogla. Bilo me strah. Htjela sam mu reći da ga želim saslušati i pomoći mu. Kroz sve ostale kateheze, uživala sam u njegovim pričama. Voljela sam ga slušati. Došao je Marijev blokić do mene. Što napisati? Na koji način ostati u kontaktu s njim? Nakon dobrih sat vremena, ipak sam skupila snage i napisala da mi je jako drag i da sam sretna što sam ga upoznala te da se nadam da će biti vremena da se bolje upoznamo. Bila sam dosta štura i formalna ☺. On je meni napisao nešto puno osobnije. Tu poruku sam pročitala, ne pretjerujem, tisuću pita i pitala se što znači. Zašto me izbjegava, a to mi je napisao?

Sad je već došao trenutak kad se moraš povjeriti drugoj ženskoj osobi, predugo sam i izdržala :D. To je bila moja Josipa. Ni njoj nije bila jasna cijela situacija, ali bila mi je podrška i bilo mi je lakše. U subotu je bilo zajedničko druženje. Pred kraj večeri, nisam se mogla smiriti i odlučila sam otići do Marija. Šator je bio pun. Ušla sam i vidjela ga da priča s jednom djevojkom koju prvi put vidim. Bila je to nova animatorica. Povukla sam se i odustala od razgovora. Došla je nedjelja, kišni dan, baš tako sam se i osjećala. Vrijeme za povratak kući. Plače ti se jer je završilo prekrasnih tjedan dana, toliko ispunjenih, toliko novih prijateljstava sklopljeno. Bila sam tužna cijelim putem. Opet smo bili u istom autobusu. Mario me i dalje ignorirao, a mene to pogađalo. Došli smo u Zagreb i svi se još jednom pozdravili. Mario je sve zagrlio, meni pružio ruku. To je bio završni udarac. Pitala sam se pa kako mi može samo ruku pružiti. Međutim, sjeli smo kratko na kavu on, moj brat, prijatelj i ja. Na kraju sam mu pružila ruku i samo sam izrekla da mi se javi kada će imat vremena jer ga nešto trebam. Ostala sam zatečena onime što sam izgovorila. Sada vjerujem da me to Duh Sveti nadahnuo.

Par dana poslije, našli smo se u Zagrebu. Krenuli smo Radićevom i završili u kafiću Destino. Hmm Sudbina? :D. Rekla sam mu sve, bez imalo okolišanja i straha. To je to, zašto skrivati? Možda će misliti da nisam normalna, ali ja sam mu ispričala što sam doživjela. Ostao je zatečen, a onda se i on meni povjerio. Sati su prolazili kao ludi, mi nismo prestajali pričati. Vrijeme nam je proletilo. Ovo zvuči nevjerojatno, mi smo također ostali zatečeni. Kroz razgovor smo shvatili toliko toga da sami nismo mogli vjerovati. Na kraju, otišli smo zahvaliti Majci na svemu. Od tog dana, često smo se čuli i uskoro ušli u vezu. Odlučili smo živjeti predbračnu čistoću koliko god bilo teško. Iz dana u dan smo se upoznavali, smijali, ali i plakali. Bilo je jako teških dana. Napasti je bilo toliko da smo nekad i posumnjali radimo li ispravnu stvar, pitali se jesmo li jedno za drugo. Baš je bilo teških dana, da ne pomisliš, dragi čitatelju, da je sve bilo bajno i krasno. Gospodin nas je spojio, ali je tražio od nas i žrtvu. Zaboravih spomenuti, kad smo Mario i ja prohodali, njemu je brzo uslijedio rođendan. Pitala sam svog župnika ima li još krunica s moćima sv. Faustine. Nisam mu ništa spominjala za Marija niti za Modrave jer se nismo vidjeli. Taj dan došla sam na Svetu Misu, a on mi je u ruku stavio dvije male krunice, DVIJE, a tražila sam jednu. Poklonila sam jednu Mariju tako da oboje imamo i uz nju smo svakodnevno molili. Kada mi je par mjeseci kasnije župnik donio iz Poljske dvije krunice s moćima sv. Faustine, odlučila sam obje zadržati za sebe dok ne dođe dan kada ćemo Mario i ja dati obećanje Bogu. Osjećala sam da će doći. Često sam molila krunicu Božjeg milosrđa držeći obje te krunice u ruci, posebno kad bi bilo jako teško. Čvrsto vjerujem da je ta molitva vodila našu vezu.

Mjeseci su prolazili. Dobili smo poziv iz SKAC-a za animatorstvo na Modravama. Nakon razmišljanja i molitve, odlučili smo prihvatiti. Ljeto 2015. godine, isti termin, iste naše prekrasne Modrave. Mario je tih dana bio jako čudan i povučen te je stalno sa sobom nosio torbicu, a ja zezala pitanjima zašto odlazi s Modrava. Pitala sam se pa je li on dobar primjer animatora, kako da ga oraspoložim, kako da ja budem dobre volje kad je on zabrinut, a ne znam zašto. Kao što sam ranije spomenula, bilo je puno napasti i kušnji. Tako ni te naše Modrave, nažalost, taj put nisu prolazile bez svađe. Svako jutro smo se dizali prije svih i molili našu molitvu koju smo napisali čim smo prohodali. Došao je četvrtak, nebo se jako naoblačilo i mislili smo da će biti nevrijeme. Pripremali smo se održati klanjanje u šatoru u slučaju nevremena. Pomislila sam u sebi: ˝Bože, ne dopusti nevrijeme. Daj da još jednom doživim svu Tvoju ljepotu nad tim divnim nebom.˝. I zaista, oblaci su se povukli i razvedrilo se. Nakon svete Mise, naš duhovnik Hrvoje Mravak rekao je da se uputimo prema brdu klanjanja gdje ćemo biti svjedoci jedne ljubavi. Božje ljubavi, pomislih u sebi.

Klanjanje je započelo riječima: ˝Ispod ovog neba samo ti dušu znaš mi taknuti i kad kapnem na tvoj dlan, kad se stisnem kraj tebe, nek´ me čvrsto drže ruke, tvoje ruke sigurne.˝. Pomislila sam “Vau, kako dobar tekst! Nikad nisam razmišljala o njemu s duhovne strane što bi mogao značiti ☺”. A onda, počela pjesma svirati, ‘Dajem ti rič’ od Dalmatina, jako dobro poznata. Mario je počeo govoriti. Opet onaj isti osjećaj, opet ono klecanje, opet ona vrućina, srce udara kao ludo… Čujem riječi: ˝Tea, želiš li ići sa mnom do kraja?˝. Kroz suze i jecaje, jedva došavši do zraka, izgovorila sam: ˝Želim.˝. Nisam u tom trenutku bila svjesna nikoga osim nas dvoje, kao da smo sami. Odnosno, on, ja i Gospodin. Osjećala sam se kao najsretnija, najposebnija i najvoljenija djevojka. Toliko mi se to sve činilo nestvarno. Svaka djevojka zamišlja taj trenutak, ali ovako, na ovaj način nisam ni sanjala. Odmah nakon povratka u Zagreb, započeli smo s pripremama. Naravno, napasti nisu prestajale, usudila bih se reći da su bile još jače. Kroz sve, baš sve, smo bili na kušnji. No, bilo je i stvari, posebno oko organizacije za koje se zaista nismo brinuli jer se sve rješavalo. Znali smo da to Gospodin djeluje.

Uvijek sam željela imati vjenčanje u petom ili devetom mjesecu, ali Gospodin je zamislio drugačije. Naše vjenčanje bilo je 9. 7. 2016. na blagdan blaženice Marije Propetoga Isusa Petković. Njezine relikvije su u mojoj župi, a samo vjenčanje bilo je u Godini Milosrđa. MILOSRĐA…koliko sam samo molila krunicu Božjeg milosrđa i koliko ju volim.

Modrave su za mene mjesto susreta i upoznavanja s Gospodinom. Duhovno su me obogatile. Tamo sam shvatila da sve ima svoje zašto, da vrijedi čekati, moliti se i uzdati u Gospodina. Kako se kaže- čovjek snuje, ali Bog određuje. Što god mi mislili i osjećali i uvjeravali se u suprotno. Modrave su mjesto gdje Bog ljetuje. Ja sam to osjetila i doživjela.

NJEGOVA STRANA PRIČE

Tamo ne tako davne 2011 g., kada je papa Benedikt XVI posjetio Hrvatsku, neke sam stvari završio u svome životu. Napustio sam stari način života i krenuo na križne puteve Ekosspiritusa gdje sam doživio obraćenje. U mome obraćenju važnu ulogu je imao moj prijatelj Radovan Librić. Tako upoznavajući „novoga“ sebe saznao sam i za Modrave. Odlučio sam otići na Modrave 2012 g.

A što da vam kažem, iznutra sam doživio obraćenje, a izvana sam još uvijek ostao isti buntovnik. U tom „novome“ svijetu sam se dosta lako snalazio jer sam do tada dosta toga prošao. Hvala Bogu što sam bio ustrajan i odlučan, bacio se na glavu i pustio da me struja nosi, tj. Božja ruka vodi. Na Modravama sam upoznao jako zanimljive ljude s kojima sam se počeo družiti i dalje nastavio u tome svemu tražiti sebe i neki smisao…

Druženja su bila jako česta pa smo se jednom našli u pizzeriji u Zagrebačkoj Dubravi, točnije Trnovčici. Tada nisam mogao ni slutiti da moja buduća supruga živi par koraka dalje, točnije u ulici do. Poslije druženja smo odlučili otići na svetu Misu u crkvu Blažene Djevice Marije Majke Crkve i svetog Maksimilijana Kolbea. Unutarnji glas mi je rekao ‘Ovdje ćeš se ženiti’. Bio sam jako zbunjen, ali na tome je ostalo…

Puno se toga događalo dok sam tragao za samim sobom, ali neću sada duljiti. U traženju sebe proveo sam cijelu 2012. i 2013. godinu. Svu svoju budućnost sam odlučio prepustiti Gospodinu 2014. godine. Njemu na volju jer sam bio neodlučan- postati svećenik ili postati obiteljski čovjek. Kakva god odluka bila, ja je nisam mogao ni znao donijeti sam. Jedino što sam znao je da će ona biti konačna i temelj moga daljnjega života.

Tako sam jednom prilikom, u jednom frizerskom salonu, uočio krunicu i rekao samome sebi to je to! Odluka je pala, moram moliti Gospodina da mi ukaže na put. Odluka je bila da ću mjesec dana molit krunicu na koljenima, mjesec dana posvetit ću se samo Bogu, sebi i cilju koji sam si zacrtao. U to sam slijepo vjerovao! I tako sutradan sam počeo moliti krunicu, bio je to dan koncerta na Kamenitim vratima. Prvi put sam čuo pjesmu ‘Gospodine hvala’. Od tog tranutka ta pjesma je postala himna moga srca. Ono nešto kao kada borac ulazi u ring ispraćen zvucima pjesme koja mu podiže adrenalin u tijelu. Tih mjesec dana je svaki dan bio po šabloni- posao, kuća, pjesma, krunica. To je bio moj duševni trening. Ništa me nije moglo omesti u tom naumu. U tišini sam osluškivao i unutarnji glas mi se opet javio. Nešto mi je govorilo da čekam Modrave i da ću tamo dobiti odgovor. U tih mjesec dana iskusio sam i ne tako lijepi osjećaj, a to je prisutnost zloga. Znajući koliko mi je ovo sve značilo i kuda će me ovo sve odvesti, odlučio je pomrsiti mi planove. Tako sam svih mjesec dana bio napastovan, nekada manje nekad više. Nekada sam bio buđen noću u tri ujutro, nekada na druge načine. Ali krunica je bila jača, Majka i njezina molitva nisu dopustile da odustanem. To je bilo pitanje života i smrti.

I došao je 20. 7. 2014 g. kada sam krenuo na Modrave s prijateljima Mariom i Zvonimirom. Tada se u busu nalazila i moja buduća supruga, to tada naravno nisam znao. Pratio me je neki osjećaj kako je odgovor tu. Bus nas je iskrcao u Dragama i tamo smo čekali kombi koji nas treba prevesti do Modrava. Čekajući prijevoz, sjeo sam sa Zvonimirom u kafić na okrjepu. Časkajući primijetili smo svećenika obučenog u bijelo. Pozivamo ga sebi misleći da i on ide na Modrave. Pitamo ga je li on naš duhovnik na Modravama, on odgovara da je crkvena unutranja kontrola i da ide za Split. Rekoh, ovo prvi put čujem, a on nam daje karticu na kojoj je otisnuta krunica Božjega milosrđa te govori kako je to najmoćnija molitva. No, ova usputna anegdota ne bi bila toliko zanimljiva da upravo toga dotičnog gospodina nisam godinu dana kasnije vidio na slikama kršćanskih portala gdje su ljudi upozoreni na „svećenika“ u bijelom koji za novac obećava da će moliti za njih. Znači, gospodin nije svećenik već prevarant. Ali, kako Gospodin krivim crtama piše pravo, tako je i mene preko „svećenika“ u bijelom upoznao s krunicom Božjega milosrđa koju župa BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea njeguje, a iz nje dolazi i Tea. Upravo sam tu krunicu na Modravama u trenutcima tišine molio.

Dolaskom na Modrave morali smo se podijeliti po grupama i tako smo Tea i ja dospjeli u istu grupu. Čim je progovorila, ja sam znao da je to to. Sjećam se razgovora koji sam vodio sa svojom mamom i na pitanje kako ću prepoznati svoju buduću suprugu, ako do toga dođe, ona je odgovorila da ću to znati čim ta osoba progovori! I evo, upravo se to dešavalo, ali nisam ni jednom jedinom gestom to želio pokazati.

Modrave su kamp u kojem je svaki trenutak ispunjen molitvom, radom, meditacijom, zabavom. Tako sam imao prilike Teu krajičkom oka neprimjetno pogledati. U četvrtak je bilo najavljeno klanjanje na brdu, morali smo izabrati nekoga iz grupe i u parovima ići na klanjanje. Bez razmišljanja sam pitao Teu ide li sa mnom, odgovorila je da. U svemu tome, Tea nije bila zanimljiva samo meni, našao se tu još jedan dečko iz grupe. S tim momkom sam se jako sprijateljio, moglo bi se reći da mi je baš legao. Znali smo provodit dosta vremena razgovarajući i slušajući jedan drugoga. Kako smo si sve govorili, tako mi se i povjerio da mu se Tea sviđa. Pošto smo si bili dobri bio je red i od mene da iskreno priznam da i meni, ali u istome trenutku sam rekao da se ja između njih neću miješati i da mi je prijateljstvo važnije. Na to je on rekao da ni on neće ništa pokušavati. Rekao sam mu da ne bude lud i kaže joj jer „Tko zna, možda će ti to žena bit, nemoj joj to prešutit, odi reci joj sve“. On je to prihvatio i odlučio se na razgovor s njom.

Iako sam zbog prijateljstva odlučio zaboravit Teu i svoje osjećaje ugasiti, bio sam taj dan neizmjerno ljut na Boga. Pitao sam se kako mi je mogao ovo učiniti! Kako mi je mogao ovo napraviti, pa mogao sam u drugu grupu upast, Teu niti primijetiti. Te sam noći otišao tiho na počinak da nitko ne primijeti ni moju srditost, ni razočarenje, ali s Bogom nisam završio, bio sam jako ljut. Neću te večeras ni moliti, pusti me da ovo izguram sam, večeras sam Pale sam na svijetu! Tako sam si govorio. Nisam znao je li prijatelj razgovarao s Teom i kada, ali za mene je to bila gotova situacija. Kao što sam i obećao, tako sam i izvršio- nisam se miješao među njih i nastojao sam Teu ignorirati. Dolazi četvrtak, dan klanjanja, bilo je škakljivo. Kako ju ignorirati, a moram s njom na klanjanje. Ništa, obavit ću klanjanjanje uz što manje komunikacije. Klanjanje je bilo predivno, na zvuke pjesme ‘Nek´ pada’ zaista smo bili poškropljeni s par kapljica kiše, a u zraku se osjećala Božja prisutnost.

Došao je petak, ignoriranje nastavljam. Na katehezi smo morali svakome iz grupe napisati poruku jer smo u nedjelju odlazili kućama. Dolazi trenutak da i Tei moram nešto napisati. Hm, prepustio sam ju prijatelju, ali kako da joj barem malo natuknem što se to u meni izdešavalo i da ostanem onako diskretan i gospodski se povučem do kraja? U tom trenutku, valjda me je sami Duh Sveti nadahnuo, napisao sam:

MNOGE OSOBE PROLAZE KROZ ŽIVOT,
SAMO POSEBNE U TRENU POGODE ŽICU!
ŽICA KUCNE I OSTAVI TAKT KOJI ODJEKUJE
I SVIRA MELODIJU JAČU I JAČU!

Eh čudni su putevi Gospodnji pa vas u trenutku i pjesnički nadahne hehe! Kad smo odlazili s Modrava, s Teom sam se samo rukovao, dogovor je dogovor. I opet, na putu kući sam s Teom u istom autobusu, a i prijatelj je tu. Nastavljam po planu i gledam svoja posla. Razmišljam kako stvari stoje, moram se smiriti jer ovo vidno vodi do svećeničkog poziva i vjerojatno ću u skoroj budućnosti dobiti taj unutarnji poziv.

Stižemo u Zagreb. Prijatelj mora presjesti u drugi bus i put nastavlja. Tea, njezin brat, jedan od prijatelja i ja silazimo na kolodvoru. Čekajući prijevoz, sjednemo na kavu i u istom onom modravskom tonu ispijemo kavu. Vrijeme je da se rastanemo. Tea mi pruža ruku i kaže da joj se javim ako nađem vremena jer bi željela sa mnom popričati. Rekoh si sigurno je saznala od prijatelja da mi se svidjela pa me htjela upozoriti da se ne miješam između njih.

Prošlo je par dana i odlučio sam se javiti. Trebali smo se naći na trgu bana Jelačića ispod sata. Kasnio sam, to mi je mana, strpljivo je čekala. I dalje sam bio u mišljenju kako treba pomoć od mene, tj. da budem poveznica između nje i prijatelja, jer bilo je vidno da smo si jako dobri, a kao „ budući svećenik“ to će mi biti poziv pa je vrijeme za trening. Krenuli smo prema Kamenitim vratima, prema Majci. Sjeli smo u kafić tik do Kamenitih vrata, ime mu je Destino. Tada mi je Tea otvorila svoje srce i sve rekla. Ja sam taj u koga se zaljubila. Počeo sam slagati kockice, da to je to!!

Majka mi je uslišala molitve, to je odgovor na koji sam čekao, upravo tu na ovome mjestu! O kolike sreće za mene, osjećaji prema Tei su se vratili, ma zapravo bili su svo vrijeme tu, samo sam ih potisnuo; morao sam, barem sam tako mislio. Zavolio sam Teu istoga trenutka. Upravo zbog toga jer sam ju pustio, pustio sam ju da ode od mene (izgubljeno pa nađeno, polomljeno pa sastavljeno..). Na Modravama sam ju izgubio, poštovao sam volju Božju i radi prijateljstva pustio ljubav. Ljubav koja se vratila. Naime, kada je prijatelj pričao s njom, rekla mu je za mene, ali on mi je to prešutio. Ne ljutim se, to je Božji put, tako je trebalo biti. Veza je tekla, odlučili smo se na čistoću. To nam je bilo bitnije od svega. Bilo je puno kušnji, odricanja. Nismo željeli vezu dugo razvlačiti, jer smo kroz nju dobili jako puno Božjih znakova. Bio sam siguran u to, a kada su dolazile kušnje, samo sam govorio kako Majka ne bi svakoga poslala i tu sam sve kušnje i nemire sklanjao.

Jednoga dana prolazio sam kraj crkve blaženog Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i otišao na Misu. Bila je Misa u čast blažene Marije Propetoga Isusa Petković, o njoj tada nisam znao ništa. Poslije Mise bilo je čašćenje njezine relikvije. Ja sam već tada razmišljao o zarukama te sam, nakon što sam poljubio relikvije, zamolio s Mariju Propetoga Isusa Petković da zaruke prođu u najboljem redu.

Došle su nove Modrave. Tea i ja pozvani smo za animatore. Odlučio sam upravo na mjestu klanjanja zaprositi Teu jer je tamo sve i počelo. Dolaskom na Modrave, počele su užasne napasti tako da je vrijeme do četvrtka i klanjanja otežavao onaj koji me napastovao i na samome početku. Nije mi davao mira, znajući koliko je ova veza od Boga blagoslovljena, odlučio je sve pokvariti, ali od toga nije bilo ništa mogao je samo u prikrajku režati. Iako sam bio animator, u to nisam baš nekoga truda ulagao. Dosta sam bio po strani u svome svijetu, nedokučiv, jer meni je u glavi bio samo četvrtak. Tisuće pitanja u glavi, hoće li ispasti kako sam planirao. Dosta sam siguran u sebe, ali ovo je bilo nešto veće tako da sam se obratio glavnoj animatorici Matei i duhovniku i obavijestio ih o svojoj nakani. Tu je bio i jedan od animatora, moj Angelo, kojemu sam se povjeravao. Oduševljeno su to prihvatili i ponudili su se za bilo kakvu pomoć. Dolazi dan klanjanja, rekoh ‘Bože meni treba neki znak’. Kakav sam ja nevjerni Toma, pomislih. Nakon svega meni treba znak. Govorim si ‘a što želiš više, da Gospodin i govori umjesto tebe?!’, ali tvrdoglav kao i uvijek, ja ostajem pri tome da mi je potreban znak.

Bliži se klanjanje, a crni oblaci su se nadvili nad Modrave. ‘Aha evo znaka, nevrijeme će, znači nema klanjanja na brdu, klanjanje će morati biti u šatoru, eto znaka da odustanem!’ Počeo sam šetati gore dolje, pitaju svi što je, odgovaram ništa! Odoh se ja pomoliti do kipa Majke Božje. Molim ja Majku da rastjera oblake, neće ništa biti od klanjanja, a s time ništa ni od zaruka. Kao da molim Majku da promijeni odluku od Boga. Ne znam više ja što je pravo, a što krivo, muka. Ne smije Tea ništa skužiti, moram biti hladan. Razvedrilo se, Majka uslišala molitve hehe. Ali i dalje ja po svom! Bože ovo je Majka odradila moraš i Ti svoj dio. Bez Tvoga znaka ja ne mrdam. Prije kateheze glavna animatorica Matea je rekla nama animatorima da se primimo za ruke i ohrabrimo jedni druge jer je bilo nekih strahova oko vođenja kateheza.

Kaže ona, ohrabrit ćemo se jednom pjesmom pa zapjevajmo ‘Gospodine hvala’. Bum, evo znaka, Bog je poslao znak, trnci su prošli kroz cijelo moje tijelo, srce kuca tristo na sat, znak je moja himna! Sve je bilo tu, čekalo trenutak da ga otključam, ne nisam izabran, nisam poseban, već sam se usudio pustiti u Majčine ruke, Bogu na volju! Uh moram bit hladan jer ne smije Tea primijetiti. Ja još zbunjeniji nego prije, gdje je mobitel? Na mobitelu je pjesma, pjesma koju moram pustiti na klanjanju pred Teom. Molim jednog dečka iz svoje grupe da pusti pjesmu na moj znak. Govorim mu kako ću zaprositi djevojku. On me na to pita čekaj jesi siguran, ma rekoh nemoj me sad i ti zezat. Siguran milijun posto! Počinje klanjanje. Svećenik Hrvoje Mravak izgovara kako ćemo danas biti svjedoci jedne ljubavi, a prijatelj pušta pjesmu ‘Dajem ti rič’, pjesma staje. Pitam Teu želi li ići sa mnom do kraja, a ona odgovara potvrdno.

Za dan vjenčanja odabrali smo datum 09. 7. 2017. ni ne sluteći da je to dan blažene Marije Propetoga Isusa Petković. Sakrament ženidbe bio je u crkvi BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u Trnovčici. NITKO NE VOLI KAO MAJKA!

Modrave su mi promijenile život, tamo sam našao sebe i svoj unutarnji mir. Dopustile su mi da budem ono što jesam i da se izgradim kao muškarac…

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE