Mir vama!

pexels-photo-669011

Lk 24,35-48

Poput učenika zatvorenih u sobi, i ja sam često u strahu: moji pothvati su propali, moje nade se izjalovile, moj život se u mojim očima urušava i Boga više u svom životu ne vidim: za mene, on kao da je umro. I što više gledam slijed događaja koji su me doveli do te točke katastrofe s koje sada o svemu tome razmišljam, sve mi se više čini pogubnim. Ali uvijek postoji ona klica vedrine, i taj glas nade uvijek, i to bez iznimke, u meni govori da se ne plašim ponovno pogledati u svoje patnje i razabrati Božju volju u njima. Prečesto tu misao odbacujem kao slabost, mada svim tijelom i dušom želim da se pokaže istinitom. I zato mi takva milost dolazi samo po izravnoj Božjoj intervenciji na bilo koji način; jer u meni postoji samo snažna želja, cijelo mi biće vapi za tim da svoje postupke i križeve ugledam u svjetlu Božjeg promisla, ali sva moja čovječanska racionalnost tome se opire.

Sve dok mi Uskrsli ne pristupi i ne otvori oči: tek tada se dogoditi mali milijun onih „aha!“ trenutaka i ugledam sve ono crnilo osvijetljeno, sve te patnje kao smislene križne putove. Tek u tom momentu u srce propustim ono što sam tamo razumom toliko puta bezuspješno pokušao nagurati: temeljnu kršćansku životnu pouku da križ i smrt vode k uskrsnuću, i da me svaka patnja vodi ne samo k mom malom obraćenju, nego i da je bez nje nemoguće moje konačno spasenje.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE