KORIZMA ĆE – znaš li gdje ti je cilj?


Još samo koji sat i kreće to privilegirano vrijeme godine… Vrijeme kada većina nas koji se zovemo Kristovima nastojimo oko pokore, obraćenja… kada naše Crkve mirišu na skrušenost, i mnogo je nastojanja oko savršenosti… Nekad bi da je korizma cijelu godinu – kao da nam je potrebna patnja da iscijedi iz nas koju kap poniznosti i dobrote… Pa On uporno pati za nas i s nama…

Malo ispitivah po dvorištu mlade što li su naumili ove korizme… Duboki su… jedna reče da će umjesto odricanja dodati nešto. Druga da je odlučila više moliti. Treći će postiti, a Bog zna da mu je lonac najbolji prijatelj, a tepsija skoro ko priležnica… Imaju ljudi nešto osjećaja za žrtvu…

Par njih mi veli da još ne zna…

Nekolicina je imala onaj neki žar u očima, ko da će na neku utrku – s kim, s čim ne znam… al njušim nešto taštine i samodokazivanja tu…

Par mi je reklo da nije još niti razmišljalo. Onako – s malom dozom krivnje vele to…

A ljudi smo. Ne moramo, ali bi zapravo htjeli… I malo se pogubimo ako nemamo cilj u vidu.

Cilj je Isus.

Ignacijanski bi bilo da sada upitam Isusa – što želiš od mene ove korizme?

Odmah neki glasić cvili: Kako ću znati?

Da je stari mudri Ignacije ovdje vjerojatno bi rekao da mogu zamisliti kako mene voljena osoba pita što želim od njega 40 dana… pa evo – zamisli i okoristi se time…

Da me neko koga volim pita takvo što – ja bi rekla: tebe! Cijelog tebe hoću!

Pa sad – kako se cijeli dati?

Ne znam… to uključuje puno pokušaja, vjerojatno i promašaja i propusta. Jedno je sigurno – treba ići dan po dan. Traži to od nas da smo prisutni i da se obraćamo za pomoć… I da budemo otvoreni za obraćenje. Za promjenu…

Malo sam gledala što Katekizam kaže o tome:

1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.

Tu čovjek stvarno dobije puno ideja kako. Pa za sve one koji se još uvijek nečkaju – preporučam žvakati gore navedeni tekst. Mene osobno baš dira ovo: Priznavanje pogrešaka pred braćom. To će potrajati ? naslušat će se ovi SKAC-ovci 😀 Nekima to more bit pokora 😀

Joj, što to opet čujem – neki sumnjičavi glas? Ali što znači ovo svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom?

Nije to ništa apstraktno… amo redom, konkretnije ne može: sve ono što ti je danas teško, sve ono što ti je od planova i želja prekriženo, sve ono što te razapinje i čini neslobodnim, sve ono što te izvrće ruglu i sramoti, svaka tvoja odbačenost – sve to uzmi i ne osvrći se nego gledaj za Isusom. Ne okreći se oko sebe, nego se okreni za Isusom, daj mu da te obrati, obrlati, promijeni, zaokrene za 180… Prigrli tu svoju mučnu stvarnost koja će sigurno biti proslavljena ako si s Isusom. Nemoj raditi od svoje korizme projekt. Nemoj od sebe praviti projekt. Nego gledaj gdje je On i obraćaj se Njemu da te vodi.

I ako se tvoja korizmena odluka svede na to:

činit ću što me vodi Isusu – neću činit što me odvlači od Njega…

mislit ću što me približava Isusu – neću mislit što me udaljava od Njega…

Pa to je to! To je i cilj, i sada u korizmenom a i svakom drugom vremenu.

Krist!

Baš kako i sam sv.Pavao kaže: Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Poslanica Filipljanima 3, 13)

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE