Kamp dječjeg veselja u Livnu

20140030_1905901439627629_4243541628228355641_n

 

Od 9. do 15.7.2017. u Kući Djeteta Isusa u Žabljaku pored Livna 15 volontera animiralo je 160 djece. Ili je 160 djece rasteglo dušu i srce 15 volontera, ovisi iz koje perspektive gledate. Radionice na temu Emocionalne inteligencije pripremili su iz udruge U oblacima, poslijepodnevne igre pripremal isu iskusni volonteri. Roditelji su nam dali povjerenje, zadnji dan kuću i hranu ustupio nam je gospodin iz Kupresa, a sestre su nam dale sve što su imale. Svatko je utkao dio sebe.

“Put u nepoznato ne mora biti hod u prazno, kao što ni poticaji koji dolazi iz dubine srca ne moraju biti sasvim logični. Upustiti se u nešto novo zahtjeva hrabrost. Zahtjeva vjeru. Dobrovoljno i unaprijed pristati biti zadnji i staviti se na raspolaganje zahtjeva dozu ludosti. Vrijedi li? Apsolutno! Svake neprospavane noći, svakog trenutka tjeskobe.

Jedino pravo vrijeme je Božje vrijeme.

Mjesec dana prije početka kampa sam „znala“ da zbog ispita neću ni dana moći sudjelovati, da bih par dana prije samog početka, kalkulirala kako da sve dane budem ondje. Na kraju, stigla sam tek treći dan. Po mom tek treći dan, po Božjem baš pravi dan. Ondje gdje ti je mjesto, tamo ćeš i dospjeti. Od tebe se traži pristanak. Samo maleno, tiho da naglas ne nagovore tvog srca. Trudi se ne razmišljati niti djelovati proračunato. Kalkulacija ubija radost. I nemoj, nikako nemoj, unaprijed smišljati vlastite scenarije, (pre)dugoročne planove ili ne daj Bože, završetke. Ne donosi prerane zaključke. Ne donosi ih uopće. Tvoja nije zadnja.

Bog voli različitosti i savršeno ih nadopunjuje.

Kad bih trebala naslikati naš kamp, bila bi to šarena paleta raznoraznih boja. 15-ak volontera, različitih naglasaka, karaktera, osobina, zanimanja, 15-ak ljudi, od kojih se većina prvi put susrela na kampu. Susret. I fizički i duhovni. Jedni direktni, drugi suzdržani. Jedni energični, drugi povučeni. Jedni ozbiljni i šutljivi, drugi zabavljači i pričalice. Moglo bi se reći da bismo jedni bez drugih bili nekako polovični, ovako smo bili cjelina i dobro uigran tim usprkos jezičnim barijerama (štap=šćap, veliki šćap=šćapina).

Jednolik život nije život.

Naši dani u volonterskom kampu prolazili su uz smijeh, ali i ozbiljnost. Uz viku, ali i tišinu. U druženju, ali i samoću. Uz igru, ali i molitvu. Tek sad shvaćam dublje značenje rečenice koja nam je postala svojevrsni moto: „Bilo je lijepo i dosta je bilo.“ Da bismo život mogli nazvati lijepim, zar nije  nužno da ga čine različite dimenzije u optimalnoj mjeri?! Ni previše, ni premalo.

Istina oslobađa, povezuje i čisti srca.

Suze su posrednice milosti. Veza koja se stvara kada ljudi izliju iskrene emocije jedni drugima je neobjašnjiva. Pogotovo kada ih doslovno izliju. Suzama. Zar su riječi potrebne? Zadnja dva dana bilo je nemoguće ne vidjeti suze u očima volontera. Doduše, često i od smijeha. Uz prijatelje, život je lakši. Nerijetko smo za vrijeme kampa bili primorani ili jako, jako, jaaako dugo čekati ili u strci strepiti hoće li netko ili nešto požuriti prije vremena. Osobno bih paničarila i u jednom i u drugom slučaju, a ovako smo zajednički uvijek uspjeli kvalitetno ispuniti vrijeme ili munjevito reagirati.

Uvijek postoji rješenje.

Čak i ako zaglavite zaključani u wc-u postoji izlaz. Prozor. Za one strpljivije, Providnost koja čini da se uz nas „snalažljive“ djevojke, nađe i netko tko zaista zna pronaći racionalno rješenje.

Dio puta ipak moraš prohodati sam.

Ne boj se, Gospodin je vjeran…i domišljat. Zadnji naš dan je uistinu bio samo naš. Odmarali smo se u jedinstvenom kraju. Ljepotom, ljudima i poviješću u jedinstvenom. I umarali penjući po obližnjoj planini. Nije dugo trebalo da se grupica razdvoji, tako da smo do vrha uglavnom stizali sami. Meni na iznenađenje i radost (do suza, opet), stado ovaca sa pastirom, krajnje zbunjenim mojim emotivnim ispadom pred njegovim ovcama.

Šalu na stranu, da nisam hodala sama ne bih mogla toliko toga zamijetiti. Niti oko sebe niti u sebi.

Ovdje smo samo prolaznici.

Jedni odlaze, drugi dolaze, ali On brine za sve.
Tijekom tih tjedan dana neki volonteri su zbog drugih obaveza ili zdravstvenih poteškoća morali otići, a neki novi su pristizali. Među novima, Božjom Providnošću (opet), našao se i jedan kojemu to valjda nije bilo ni na kraj pameti, a koji je puno pripomogao u zadnjim danima kampa. Bog zaista zna kako doći do čovjeka, čak i ako dotični ima tri telefonska broja u tri različite države.

Djeca su budućnost. Oni su naš najzahtjevniji ‘projekt’.

Kako njih odgojimo, tako će nam biti. Vrijednosti koje sada u njih usađujemo, kasnije pokazuju svoju veličinu.
Kao zrno gorušice. U početku neznatno, kasnije raskošno.

Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja.

Krajevi u kojima smo bili ranjeni su ratovima. Neki od presudnih bojeva u domovinskom ratu vodili su se na ovim prostorima. Djedovi, očevi i sinovi položili su svoje živote za slobodu. Bake, majke i kćeri molitvom u suzama vapile su za istim. I ne prvi put. Raseljeni, napušteni, ožalošćeni, ali snažnog i nepokolebljivog duha i dan danas prkose silama tame.
Nećeš ih čuti da kukaju i da se žale, nego ćeš čuti: „Dat će Bog…“

Dok privodim tekst kraju razmišljam što napisati, a da sažme sve što trenutno osjećam.
Sam od sebe ili od Njega, nameće se stih: „Za let si dušo stvorena…“
I uistinu, ovih dana moja je letjela. Voljela bih kada bi to bio samo zalet za vječni let.”

Volonterka Martina

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE