Izazovi svetog Ignacija

Slijediti duhovna načela sv. Ignacija

Ignatius-svijeće

Čula sam isusovačku šalu da se ne boje sresti Isusa nakon smrti, ali su pomalo nervozni zbog susreta sa svetim Ignacijem. Isusovci mnogo godina prolaze rigoroznu obuku i načela duhovnosti koja je Ignacije postavio u duhovnim vježbama utvrđuju se uvijek iznova. Mi laici koji smo upoznati s vježbama shvaćamo njihovu zahtjevnost, ali vjerojatno ih nećemo doživjeti onako intenzivno kao isusovački novaci koji prolaze vježbe tijekom 30-odnevnog perioda ispunjena molitvom, šutnjom, suočavanja sa sobom, susreta s duhovnim pratiteljem, razgovora s Bogom i pokušaja da Ga se čuje. Usto su isusovci tijekom povijesti držali visoke standarde, radilo se o vođenju škola ili o integraciji u udaljene kulture – učeći jezik i običaje i tako noseći Radosnu vijest. Ali čak i za nekog poput mene, postariju Amerikanku koja je već desetljećima duhovno aktivna, Ignacije Loyola predstavlja prave izazove. Evo tri.

Ignacijev život priča je o lažnim počecima, neugodnim buđenjima, bolnim preobraćenjima i postupnom predavanju Božjoj volji. Da nije bilo brutalne ozljede i nedobrovoljne promjene karijere, ne bismo imali svetog Ignacija. Išao je prema životu vojnika ili viteza; hrabar i snažan mladić nadao se da će osvojiti ruku dame koju je volio. Potjecao je iz nižeg plemstva i imao je određena očekivanja od života. Ali ozlijedio se u bitci, mjesecima se oporavljao i tako imao na raspolaganju sate za preispitivanje i refleksiju što je dovelo do preobraćenja – odlučio je služiti samo Kristu. Zatim je na tome zapeo godinama, pokora vođena njegovim egom skoro ga je dovela do samoubojstva. Čak nakon što je s drugovima osnovao Družbu Isusovu Bog ih je ponekad slao u smjerove drukčije od planiranih.

Pa ako ću Ignacijev život uzeti za smjerokaz kako slijediti Isusa, neću očekivati da moj vlastiti život jednostavno ide tokom koji sam zamislio. Shvatit ću da iako se jako trudim slijediti Isusa, neravnoteža ega, straha i kulturološke pristranosti stalno će mi se stajati na putu i mnogo moga duhovnog rasta uključivat će frustraciju mojim ograničenjima i borbama. I morat ću stalno odlučivati pozorno slušati Boga i reći Mu da.

Ignacije ozbiljno shvaća staromodni pojam duhovne borbe. Američka verzija kršćanstva (i katolička i protestantska) izbjegavala je koncept zla i njegov misterij do točke da je naše duboko unutarnje znanje izašlo na vidjelo u pop-kulturi, knjigama, filmovima i igricama o magičnim moćima, zlim čudovištima, neumrlima i slično.

Ignacije je imenovao neprijatelja naših duša i dao konkretne upute kako se protiv njega boriti; to poglavlje Vježbi zove se Razlikovanje duhova. Ignacije je uvijek bio svjestan nevidljive bitke koja se odvijala unutar svakoga, bitke u kojoj zloduh (vrag ili sotona) želi čovjeka odvratiti od milosti. Neprijatelj nas želi odvojiti od Boga putem straha, žaljenja, ponosa, zbunjenosti i neznanja. Ne možemo biti pasivni u toj bitci i moramo naučiti kako se suočiti sa zlom duhovnom mudrošću i snagom.

Ako želim slijediti duhovna načela sv. Ignacija, moram se uhvatiti u koštac s bitkom koja se odvija u meni. Moram se suočiti sa zlom u njegovim mnogim oblicima, naučiti ga zvati pravim imenom i odbiti izbjeći problem i odgurnuti ga ustranu. Moram se suočiti zlu molitvom, mudrošću, razlučivanjem, vlastitom voljom da mu se oduprem i Božjom milošću koja mi pomaže. Duhovna bitka nije laka niti romantična i ispunjavajuća kako se čini u onim dugim filmskim mačevanjima. Ona zahtijeva moju svakodnevnu odluku da se oduprem zlu – molitvom, dobrim navikama, ispovijedi i ponekad uz pomoć drugih.

Ignacije je vjerovao da je u potpunosti moguće živjeti u prijateljstvu s Bogom i rasti u svetosti i duhovnoj zrelosti. Spremno je priznavao da ljudi imaju slabosti i da uvijek iznova padaju. Ali to nije isprika za odustajanje. Nitko oko Ignacija nije cvilio – „Pa samo sam čovjek!“ ili „Grešnik sam, pa što očekujete?“ Ne – Ignacije je osjetio milost i osnažujući rad Duha Svetoga u njegovu životu i životu drugih.

Ako želim slijediti duhovna načela sv. Ignacija, prolazit ću kroz svoje dane siguran da mi Bog daje milost da se ponašam kako bi Krist se ponašao – da rastem u mudrosti, da se žrtvujem i osjetim radost bez obzira jesu li mi okolnosti turobne ili zastrašujuće. Ne mogu se opravdati tvrdeći da sam samo grešan čovjek. Bog me takvim ne vidi. Gleda me kao posvojeno dijete, već učinjeno novim u Isusu i ispunjeno Duhom Svetim, sposobno za duhovnu dubinu i moć svakodnevne samilosti i hrabrosti.

Prevela i prilagodila: Božena Mutić 
Autor:   Vinita Hampton Wright
(C) Copyright 2017 Loyola Press. Sva prava pridržana. Korišteno s dopuštenjem IgnatianSpirituality.com

 

 

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE