Izazovi sv. Ignacija

Ignatius_von_Loyola

Čula sam da se isusovci šale kako se ne boje susreta s Isusom nakon smrti, no malo su nervozni oko susreta sa sv. Ignacijem. Isusovci godinama prolaze kroz strogu obuku, a načela duhovnosti koja je sv. Ignacije izložio u Duhovnim vježbama stalno se pooštravaju. Mi laici koji smo upoznati s duhovnim vježbama znamo da su one zahtjevne, no vjerojatno ih nećemo doživjeti na toliko intenzivan način kao isusovački novaci koji prolaze kroz vježbe u razdoblju od 30 dana, što je ispunjeno molitvom, tišinom, suočavanjem sa samim sobom, susretima s duhovnim pratiteljem, razgovorima s Bogom i nastojanjima osluškivanja Boga. Osim toga, isusovci su se kroz povijest držali vrlo visokih standarda, bilo da je riječ o osnivanju škola ili integraciji u daleke kulture učenjem jezika i običaja te širenjem Radosne vijesti pomoću toga. No čak nekome poput mene, žene koja se polako približava poodmakloj dobi, Amerikanke koja je već desetljećima svojevoljno aktivna u duhovnom životu, Ignacije Lojolski donosi stvarne izazove. Evo koja su to tri od njih.

Ignacijev je život priča o krivim počecima, spoznavanju surove stvarnosti, bolnom obraćenju i sve većem predanju Bogu. Da nije bilo teške ozljede i prisilne promjene karijere, danas ne bismo imali sv. Ignacija. Krenuo je putem vojnika ili viteza, neustrašivog ratnika, snažnog mladića, nadajući se da će osvojiti ruku dame koju je ljubio. Pripadao je nižem plemstvu i imao je određena očekivanja od svoga života. Međutim, nakon što je bio ranjen u bitci, nekoliko se mjeseci oporavljao te je tijekom toga razdoblja imao na raspolaganju sate i sate razmatranja i promišljanja, što ga je dovelo do obraćenja da služi jedino Kristu. Onda je godinama posrtao u tome, a njegov osjećaj pokajanja vođen egom gotovo ga je doveo do samoubojstva. Čak i nakon što je sa svojom subraćom osnovao Družbu Isusovu, imao je svoje planove, no Bog ih je ponekad vodio u drukčijim smjerovima.

Dakle, ako će mi Ignacijev život poslužiti kao primjer nasljedovanja Isusa, onda ne mogu očekivati da će moj vlastiti život ići onim putem kojim sam ja zamislila. Shvatit ću da, čak i ako dajem sve od sebe da nasljedujem Isusa, moje neuravnoteženosti ega, straha i kulturoloških predrasuda često će mi iznova stati na put te će veliki dio mog duhovnog rasta uključivati i ogorčenost zbog mojih ograničenja i borbi. Osim toga, morat ću donijeti odluku da ću redovito osluškivati Boga i govoriti Mu: „Da“.

Sv. Ignacije ozbiljno shvaća tradicionalni koncept duhovnog boja. Američka verzija kršćanstva (kako katoličanstvo, tako i protestantizam) izbjegava koncept zla i njegove misterije do te mjere da je naša duboka unutarnja spoznaja zla prodrijela u popularnu kulturu, u knjige, filmove i igrice s magičnim moćima, zlim čudovištima, živim mrtvacima i sličnim. Sv. Ignacije je imenovao Neprijatelja naše duše te nam je dao točno određene korake za borbu protiv tog neprijatelja; to poglavlje Duhovnih vježbi zove se „Razlikovanje duhova“. Ignacije je uvijek bio svjestan nevidljivog boja koji se događa unutar svakog pojedinca, boja u kojemu zla sila (đavao, sotona) pokušava odvratiti osobu od milosti Božje. Neprijatelj nas nastoji odvojiti od Boga pomoću straha, žaljenja, ponosa, pomutnje i neznanja. U ovome boju ne smijemo biti pasivni, već se moramo naučiti suočavati sa zlom pomoću duhovne mudrosti i snage.

Ako želim slijediti duhovna načela sv. Ignacija, onda se moram uhvatiti u koštac s ovim bojem u mom unutarnjem životu koji se pojavljuje i povlači. Moram se suočiti sa zlom koje dolazi u mnogim oblicima, naučiti se nazvati ga pravim imenom i prestati izbjegavati taj problem ili ga gurati pod tepih. Moram se suočiti sa zlom pomoću molitve, razuma, razlučivanja, vlastite volje da mu se oduprem i Božje milosti koja mi u tome pomaže. Duhovni boj nije lak, no nije ni romantičan ili ugodan kao što se prikazuje u onim dugim mačevanjima na filmskom platnu. Duhovni boj zahtijeva da donosim svakodnevnu odluku da ću se oduprijeti zlu pomoću molitve, dobrih navika, ispovijedi, a ponekad mi u tome pomažu i drugi ljudi.

Sv. Ignacije je vjerovao da je sasvim moguće živjeti kao prijatelj Boga i rasti u svetosti i duhovnoj zrelosti. On bi spremno priznao da ljudi imaju slabosti te da često padamo. No to nije isprika za odustajanje. Nitko se ne bi žalio pred sv. Ignacijem: „Ja sam samo čovjek!“ ili „Ja sam grešnik, što očekuješ od mene?“. Ne, sv. Ignacije je iskusio milost Božju i okrepljujuće djelovanje Duha Svetoga u svom životu i u životima drugih.

Ako ću slijediti duhovna načela sv. Ignacija, onda ću živjeti svoj život sigurna da mi Bog daruje svoju milost kako bih mogla činiti ono što bi i Krist činio – rasti u mudrosti, žrtvovati se i biti radosna unatoč teškim ili mučnim okolnostima. Ne mogu se raspustiti pravdajući se da sam samo grešan čovjek. Bog me ne vidi takvu. Bog me vidi kao svoje dijete koje je već obnovljeno u Isusu i ispunjeno Duhom Svetim te koje je sposobno za uranjanje u duhovnu dubinu i postizanje duhovne snage, kao i za svakodnevno milosrđe i hrabrost.

Prevela i prilagodila: Maja Dukmenić
Autor: Vinita Hampton Wright
(C) Copyright 2017 Loyola Press. Sva prava pridržana. Korišteno s dopuštenjem IgnatianSpirituality.com

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE