Isusov bon-ton

23231442_1436968426352391_768058215577479729_n

Lk 14, 12-14

Isusov bon-ton je sasvim suprotan onome što mi redovito smatramo pristojnim ponašanjem.
Nekad se mi kršćani osjetimo veći, važniji, ‘odijeljeni’ od onih koji Isusa kao ‘ne poznaju’ ili ga nisu dostojni… Imamo i mi neke kriterije po kojima su nam određeni ljudi vidljivi, važni, koje primjećujemo. A postoje i oni koje svaki dan susrećemo, kraj kojih prolazimo, a koji su za nas nevidljivi. Da, da – to se i nama kršćanima događa!

Isus je vidljiv. Privlači, dobro govori, faca je. Idem ga pozvati na gozbu. Zašto? Zato da mi bude ugodno, da i ja postanem vidljiv. Zašto zovem p. Mandurića na ručak? Ili utjecajnog prijatelja? Ili uvijek isključivo one koje volim? Zbog sebe ih zovem jer ništa nisam skužio Isusa kad sam bio na njegovoj gozbi…

Isus nas ne šalje samo onima od kojih imamo korist. Šalje nas onima koji nas trebaju: naše vrijeme, naš kruh i našu strpljivost… Bježimo li kao Jona od (težine) svoga zadatka?

Ponedjeljak je. Jučer smo bili na Kristovoj gozbi. Od danas je red na nama – do sljedeće nedjelje mi spremamo gozbu i zovemo goste. Koga ćemo zvati? Usamljenog susjeda, izgubljenu kolegicu, siromašnog poznanika? Naravno da hoćemo, čim shvatimo da nam upravo u takvima koji nam ne mogu ničim uzvratiti – u goste dolazi upravo Isus.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE