Intervju sa Zlatkom Brauchlerom

IMG_2590

Pričaju Mujo i Haso i pita Haso Muju:

– Što bi ti napravio kad bi bio smak svijeta?

Na to će Mujo:

– Čuj, otiš’o bi kući, spakov’o ženu, djecu, kofere pod ruke i pravo u Njemačku!

Prema službenim podacima u Njemačku se od 2008. odselilo više od 110 000 Hrvata. Dok Hrvati napuštaju Domovinu, ostaju samo najuporniji koji se uz svoje radne obveze moraju boriti s jednim od glavnih grijeha – zavišću, a demo verzija nekada temeljne Hrvatske stranke uvodi rodnu ideologiju, sve mi se više čine istinite riječi iz gore navedenog vica. Tko su „Volksdeutscheri“ i koliki su doprinijeli razvoju Slavonije? Kolika je cijena obraćenja na katoličanstvo? Ima li nade za nas i što u Hrvatskoj radi Nijemac? Na sva ta pitanja našao sam odgovor u razgovoru sa Zlatkom Brauchlerom.

 

Možete li reći nešto o sebi? Otkud dolazite? Imate zanimljivo porijeklo – Nijemac ste iz Slavonije.

Moje ime je Zlatko Brauchler, rođen sam 16.08.1991. u Ludwigshafenu u Njemačkoj (Speyerska biskupija). Isusovac sam i trenutno studiram filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Imam dva brata i sestru. Zapravo dolazim iz klasične radničke obitelji.

Moja majka rođena je u Poljskoj i odrasla u Njemačkoj, a moj je otac takozvani Volksdeutscher i potječe iz općine Nijemci u Slavoniji.

Možete li nam objasniti tko su „Volksdeutsche“?

Da, rado.

Moj pradjed je imao tri brata koja su 1773. godine pošla od Neukirchena (kod Kaiserslautern) prema Feketiću, s ciljem da započnu novi život. To organizirano naseljavanje Nijemaca, pretežito u istočnom dijelu Hrvatske, to jest u Podunavlju, uspjelo je kad su Turci nakon 200-godišnje vladavine napustili to područje. Tadašnja vladarica Habsburške Monarhije carica Marija Terezija pozvala je Nijemce s područja Švapske da se nasele u istočnoj Hrvatskoj kako bi tamošnju Panonsku nizinu učinili žitnicom Monarhije.

Tadašnje je Volksdeutschere u Podunavlju dočekala blatna ravnica, koju je trebalo učiniti obradivom i plodnom. I tako su moji preci najprije došli u Feketić (područje današnje Srbije, op. prev.). Kad se nakon nekoliko godina previše Nijemaca naselilo u Feketiću, jedan dio moje obitelji odlučio se seliti dalje prema Slavoniji, gdje će s ostalim njemačkim obiteljima osnovati selo Nijemci. Do Drugog svjetskog rata u Nijemcima su živjele četiri generacije moje obitelji.

Godine 1944., odlukom predsjedništva AVNOJ-a u bivšoj Jugoslaviji, Volksdeutscheri su proglašeni kolektivnim krivcima za nacistička zlodjela. Obespravljeni su – lišeni su svih građanskih prava, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina te su protjerani iz zemlje. A do samog protjerivanja bili su zatvoreni u radni logor. Mog su pradjeda ustrijelili u logoru u Pančevu, a veći dio moje obitelji uspio je pješice pobjeći u Bavarsku.

IMG_2615

Možete li nešto reći o svojoj mladosti i pozivu?

Odrastao sam u malom selu blizu grada Speyera. Budući da je moj djed sve do svoje smrti posjedovao plantaže povrća i uzgajao stoku, još kao mali dječak pomagao sam u poljodjelstvu. U našoj se obitelji podrazumijevalo da onaj koji može pomagati – pomaže. Moj je otac instalater i vodi vlastitu tvrtku. Nažalost, vjera u mojoj obitelji ne igra nikakvu ulogu. Moja je majka katolkinja, a ostatak moje obitelji čine protestanti. Baka i djed s majčine strane bili su dobri katolici, a baka i djed s očeve strane veoma pobožni protestanti. Nažalost, ni moji roditelji ni braća i sestra ne žive svoju vjeru.

Kad sam imao otprilike 13 godina, osjećao sam čežnju za svetom misom. Moji roditelji tada su mi zabranili da odlazim na svetu misu u selu. Međutim, nisam mogao samo tako odustati pa sam vrlo često prisluškivao svetu misu na ulazu crkve. S otprilike 14 godina po prvi sam put osjetio Božji poziv da postanem svećenikom. Taj poziv, taj unutarnji glas nikad me više nije napuštao i ispunjavao je cijelo moje srce. Nakon nekoliko tjedana povjerio sam se majci u nadi da će me ona, i sama katolkinja, razumjeti i pomoći mi. No, nažalost, tomu nije bilo tako. Kad sam joj ispričao o svome pozivu i želji da postanem svećenik, prenerazila se te sve prenijela mome ocu. Moj se otac jako naljutio te mi je zabranio da se približavam crkvi. Još uvijek se jako dobro sjećam tog dana, kao da je bilo jučer.

Tada, u tim teškim satima osjećao sam Kristovu blizinu na neopisiv način. ON me ohrabrio da ne odustanem i da NJEMU sve predam. Tad sam molio oca da mi dopusti prebaciti se u gimnaziju, kako bih maturirao te u konačnici postao katoličkim svećenikom. Svoju namjeru, naravno, nisam izrekao, no moj ju je otac ipak naslutio pa me spriječio da se prebacim u gimnaziju, kako ne bih mogao ostvariti svoj cilj. Bio je svjestan činjenice da u Njemačkoj nije moguće postati katoličkim svećenikom, ako osoba nije položila državnu maturu.

Nakon što sam završio osnovnu školu, nije mi preostalo ništa drugo, nego upisati strukovnu srednju školu. Tako sam nakon tri godine uspješno završio izobrazbu za zanimanje vrtlara. Tijekom srednje škole moj se poziv produbljivao i sazrijevao. Sa 16 godina potajice sam pisao svom mjesnom biskupu u Speyeru, moleći ga da mi pomogne postati svećenikom. Tadašnji speyerski biskup brzo je reagirao te je uspio organizirati tajni sastanak o kojem moji roditelji u početku ništa nisu znali.

Na tom sastanku ispričao sam mu o svojoj obiteljskoj situaciji i svom pozivu te ga zamolio da mi pomogne postati svećenikom. Na kraju tog susreta blagoslovio me i rekao: “Neka Gospodin u tebi dovrši ono što je započeo! Pomoći ću ti”. Sljedećih mjeseci moj me biskup redovno primao kako bi me ojačao i ohrabrio. Situacija u mojoj obitelji bivala je sve težom te su s vremenom moji roditelji počeli slutiti da se nešto događa.

Kad mi je bilo 17 godina, biskup mi je u speyerskoj katedrali podijelio sakrament svete potvrde, jer je kao dijete nisam primio. Dva tjedna nakon potvrde, moji su roditelji doznali za to od poznanika iz Speyera koji su me vidjeli u katedrali. Otac je bio izvan sebe te je odlučio suočiti se s biskupom. Od tog trenutka nadalje, biskup je odlučio sve buduće susrete organizirati u samostanu sestara karmelićanki u Speyeru, jer taj je samostan bio jedino sigurno mjesto za naše susrete. Idućih mjeseci samostan karmelićanki u Speyeru postao mi je utočištem. Tamo sam bježao u trenucima kad kod kuće jednostavno više nisam mogao. Sjećam se mnogih dubokih razgovora s tamošnjom poglavaricom koja me, poput majke po duhu, uvijek prihvaćala i hrabrila. Tamošnja sveta misna slavlja te klanjanja pred Presvetim ostavila su na mene velik trag; doživljavao sam ih kao milosrdne darove našega Gospodina.

Kad sam navršio 18 godina i istovremeno završio svoje strukovno obrazovanje, Gospodin je mome biskupu pokazao put kojim moram ići, kako bih naknadno položio državnu maturu. Naime, kardinal Wetter, negdašnji speyerski biskup, a tada nadbiskup u miru nadbiskupije München-Freising bio je u posjeti mom mjesnom biskupu. Razgovarali su o meni i onda je kardinalu Wetteru sinula ideja da bih, nakon prijemnog ispita, kao kandidat za svećenika Speyerske biskupije mogao biti primljen u internat (u sklopu sjemeništa) u nadbiskupiji München-Freising te u Münchenu položiti maturu. Kad mi je moj biskup to ispričao, bez puno razmišljanja čvrsto sam odlučio nastaviti hoditi na tom zahtjevnom putu – odseliti se od kuće i otići u 550 km udaljeni München, kako bih maturirao i postao svećenikom. Za moju obitelj ovaj je korak bio neprihvatljiv i od tog trenutka prekinut je svaki kontakt.

Kako Vam je bilo u Münchenu?

Točnije, bio sam u Wolfratshausenu, mjestu južno od Münchena, u nadbiskupijskom sjemeništu nadbiskupije München-Freising. Uslijedile su godine pune blagoslova koje mi je Gospodin podario; godine prožete intenzivnim učenjem i molitvom, ali i obilježene susretima s ljudima, koje sam sreo hodeći za svojim pozivom te u molitvi ostao povezan s njima. Za vrijeme svog boravka u Münchenu upoznao sam zajednicu časnih sestara Služavki Malog Isusa iz sarajevske provincije preko koje sam četiri godine organizirao humanitarnu pomoć za Bosnu i Hercegovinu. Upoznao sam i Don Boscove salezijance iz čijih su redova dvojica duhovnika djelovala u našem sjemeništu. Za vrijeme mog boravka u Münchenu i salezijanci iz Benediktbeuerna puno su mi pomogli. Tako sam vikendima kad sam bio slobodan uvijek mogao prespavati u salezijanskom samostanu u Benediktbeuernu, jer je dionica do Speyera bila preduga.

Isusovce sam prvi put upoznao u Münchenu, a još sam otprije bio oduševljen svetim Ignacijem. Međutim, bilo mi je nezamislivo postati isusovcem u Njemačkoj. S vremenom sam osjetio da me Gospodin želi dovesti k isusovcima i preko prijatelja došao sam u kontakt s hrvatskim isusovačkim provincijalom, koji me kasnije primio. Moj mjesni biskup, s kojim sam od početka otvoreno razgovarao o svojem pozivu, naravno, nije bio baš oduševljen razvojem mojeg poziva u smjeru isusovaca. No, ipak, uvijek je naglašavao da, ako je to Božja volja, mi ljudi ne možemo protiv toga te je moju odluku o pristupanju Družbi Isusovoj podržao i udijelio mi svoj blagoslov.

IMG_2599

U Hrvatskoj ste već tri godine. Došli ste u HR dok Hrvati odlaze u Njemačku. Kako ste se odlučili doći ovdje u HR? Što vas veže za Hrvatsku?

Još dok sam bio u sjemeništu u Münchenu, intenzivno sam razmišljao, vodio unutarnje borbe i puno se molio, kako bih shvatio je li to Božja volja da isusovcima pristupim u Hrvatskoj. Sa svojim duhovnikom i svojim mjesnim biskupom iz Speyera pokušavao sam prepoznati Božju volju i u konačnici je slijediti.

Hrvatska je moja domovina. Više od četiri generacije mojih predaka živjele su na području Slavonije. Hrvatsku, zemlju u kojoj su se rodili i odrasli, smatrali su svojom domovinom. Kad god sam bio u posjeti svojim rođacima u Nijemcima, osjećao bih se kao doma, da sam dobrodošao i kod kuće.

Moja ljubav prema hrvatskom narodu zasigurno je rasla i kroz četverogodišnje iskustvo organizacije humanitarne pomoći za Bosnu i Hercegovinu. Tijekom svih tih godina imao sam priliku upoznati, naučiti cijeniti i voljeti cijelu Bosnu i Hercegovinu i njezine ljude. Kad vidim socijalne, političke i gospodarske probleme s kojima se BiH suočava, duboko suosjećam s tamošnjim Hrvatima katolicima.

Kako komentirate bijeg ljudi iz Bosne?

Ne vidim smisao bježanja od problema, jer tako ništa ne rješavamo, nego stvaramo još veće probleme. S jedne strane razumijem te ljude i njihovu nadu za boljim životom na Zapadu, ali s druge strane vidim stvarnost na Zapadu i u BIH. Mnogo mladih ljudi napusti BiH, dođe u Njemačku, očekujući bolji, štoviše novi život te, „ne primijetivši“, zaborave svoje porijeklo, tradicije, identitet i na koncu svoju vjeru, s vremenom se prilagođavajući zapadnjačkom duhu vremena. Generacije koje odu i na Zapadu započnu novi život još sačuvaju svoj identitet, no iduće generacije koje se tamo rode zaborave svoju domovinu, jer odrastaju u okruženju koje prožima relativizam i sekularizacija.

Ako se i nadalje katolici u tako velikom broju budu iseljavali iz BiH, izgubit ćemo ne samo cijelu generaciju, nego i cijeli narod. Moramo iznova stvoriti viziju; viziju, koja će nas ohrabriti na buđenje društva u BiH, kako bi se omogućio život dostojan čovjeka. Smatram da Katolička Crkva pritom igra veoma važnu ulogu, te bi se iz toga mogla razviti ta vizija. Moramo se okrenuti prema Bosni da stvorimo jednu zajedničku viziju. Takva vizija ne može se naučiti, nego mora proisteći, razviti se iz vjere. Bosna i Hercegovina za mene je dio Europe, dio Europske unije i sa svojim glavnim gradom Sarajevom za mene osobno srce Europe, „drugi Jeruzalem“.

Što Crkva na Zapadu može naučiti od Crkve u Hrvatskoj?

Općenito, Katolička Crkva na Zapadu može puno naučiti od Crkve u Hrvatskoj. Katoličku Crkvu u Hrvatskoj karakterizira dubok odnos prema sakramentima, posebice prema svetoj euharistiji, koja u Hrvatskoj ima veliko značenje, kao i sakrament pokore te marijanske pobožnosti. Crkva u Hrvatskoj ne stoji postrance, nego upravo suprotno. Katolička Crkva stoji u središtu društva i tamo gdje su „zgažene“ temeljne kršćanske vrijednosti te se čovjek pokušava staviti na Božje mjesto diže svoj glas u korist svakog pojedinca.

Iz osobnog iskustva mogu reći da Crkvu u Hrvatskoj doživljavam kao mladu, dinamičnu i odvažnu crkvu, koja nastoji u svom djelovanju slijediti evanđelje. Crkva na Zapadu može se ugledati na duboki sakramentalni život Crkve u Hrvatskoj. Dok kršćani život daju za svoju vjeru i odanost Kristu, crkveni krugovi na Zapadu zahtjeve koje evanđelje stavlja pred nas pokušavaju svesti na minimum. Tamošnji kršćani koji su primili sakrament krštenja ponekad više nisu u stanju razumjeti koliko je evanđeoska poruka radikalna te je pokušavaju razvodniti. I tako Crkva u Zapadnoj Europi sve više skreće s puta evanđelja.

Uvjeren sam, kad bi se dijalog i razmjena između Crkve na Zapadu i Crkve u Hrvatskoj pojačala u kvalitativnom smislu – bio bi to blagoslov za obje strane.

Kakav je suživot protestanta i katolika u vašim krajevima odakle dolazite?

U regiji iz koje dolazim, živi otprilike jednak broj protestanata i katolika. Suživot protestanata i katolika karakterizira bratska ljubav, poštivanje, i međusobna blagonaklonost. Nema nikakvih sukoba, kao što neki misle. Naprotiv, nastojimo hoditi putem ekumenizma, koji jest put Katoličke Crkve. Crkva mora biti odlučna u namjeri da učini sve, kako bi napredovala na putu koji vodi do obnove jedinstva svih kršćanskih Crkava. Živo svjedočanstvo pomirenja danas je od ključne važnosti kao malo kad u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. 500 godina nakon razdvajanja Crkava na Zapadu, mi kao kršćani moramo iskoristiti povoljan trenutak i svijetu svjedočiti snagu pomirenja. Da, zajedničkim je snagama moguće prevladati mržnju i neprijateljstvo. Da, moguće je da ljubav pobijedi. Vrijeme je da izliječimo sjećanja i posvjedočimo Krista!

Kao mladić doživjeli ste brojna pozitivna i negativna iskustva. To Vas je formiralo u osobu kakva ste danas. Imate li kakav životni savjet za mladiće?

Moj savjet svim mladima je: Živite u zajedništvu s Kristom, pouzdajte se u NJEGA i svoj život gradite na Kristovim temeljima. Tražite Krista u svom životu, u svojoj svakodnevici, u baš svim životnim situacijama i naći ćete Ga! Isus nas traži! Čeka nas i želi da Ga pronađemo. ON stoji ispred naših vrata i kuca… Tako Isus stoji na vratima srca svakog pojedinog i kuca… Ne može ih sam otvoriti. Samo mi, svatko od nas, može Mu otvoriti vrata. Život bez Krista nije moguć – besmislen je.

Bog je ljubav, kako je Benedikt XVI., papa u miru, precizno sročio. Kao što ljubav nije vidljiva i opipljiva, no itekako je možemo osjetiti, takav je i Bog. Čak i ako ga ne vidimo, možemo ga osjetiti. Bilo u razgovoru, u zagrljaju ili u prirodi – Bog je uvijek prisutan.

Ovo je iskustvo osobito lako doživjeti na mjestima gdje se puno moli i gdje je atmosfera takoreći prožeta Njegovom ljubavlju. Naša sveta Katolička Crkva ima posebno blago: Euharistiju, u kojoj je Bog na osobit način prisutan i vidljiv.

IMG_2611

Kada me mladi ljudi pitaju što mi je važno u mom osobnom vjerskom životu, kako bih rastao u vjeri, moj odgovor stane u tri riječi: euharistija, Majka Božja, papa.

Za mene je euharistija iskustvo Božje ljubavi koja nas preobražava. Putem Kristove ljubavi dodiruje nas ljubav Boga Oca koji Ga je dao za nas. Za mene je euharistija osobni susret s Kristom i izvor života iz kojeg crpim snagu.
Štovanje Majke Božje za mene ima veliko značenje, jer nas Marija kao Majka našega Gospodina uči što znači biti u zajedništvu s Kristom. Meni osobno Marija pomaže svojim zagovorom da cijelo svoje biće sve više otvorim u Kristovoj nazočnosti. Mogu samo potaknuti sve mlade da zazovu Mariju kao Majku i Zagovornicu; Ona nam pomaže da Ga iz dana u dan vjerno slijedimo na putevima našeg života, čak i u našem osobnom pozivu.

Služba pape, kao Kristova namjesnika, proizlazi iz Isusovih riječi: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”. On je vrhovni pastir i vodi svoju Crkvu na putu kroz vrijeme. Za njega je potrebno moliti, slušati i čitati njegove poruke, biti mu poslušan u vjeri te prihvatiti sve što kaže, jer on nosi brige svoje Crkve i djeluje nadahnut Duhom Svetim. Jedinstvo sa Svetim Ocem i duboka povezanost u molitvi daju mi ​​nadu, hrabrost i čvrstu vjeru za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Što vama znači bl. Alojzije Stepinac?

Za mene i moj poziv, bl. kardinal Stepinac ima veliko značenje: Ja ga već sad smatram svecem. Kardinal Stepinac igra važnu ulogu u mom pozivu. Naime, i prije nego što sam prije tri godine pristupio Družbi Isusovoj, svake sam godine tijekom putovanja u Hrvatsku i BiH posjećivao grob blaženog kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali te molio njegov zagovor u mnogim životnim situacijama. Osobito tijekom godina prije moje odluke da pristupim Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove, često sam posjećivao grob blaženog kardinala kako bih zamolio njegovu podršku i pomoć upravo oko te odluke: da Družbi pristupim u Hrvatskoj. Da, uvjeren sam da je blaženi kardinal Stepinac utjecao na tu moju odluku i usmjeravao me. Svakog tjedna posjećujem grob blaženog kardinala kako bih zamolio za njegov zagovor.

Za kraj, što bi bila vaša završna poruka?

Prije svega, zahvaljujem vam na dubokom razgovoru o mom pozivu. Neka moje svjedočanstvo vjere bude na veću slavu Božju i neka svim ljudima ulije hrabrost i nadu da imaju viziju i da žive. Naš uspjeh ovisi o našim nastojanjima da svoje vrijeme shvaćamo kao vrijeme za duhovnu obnovu, kao uzvišeni put do Uskrsa, do susreta s Uskrslim, koji nam otvara oči za razumijevanje Pisma te liječi naše strahove i malodušnost: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta”(Mt 28,20).

” I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta ” (Mt 28,20)

Za SKAC uredništvo: Gabrijel Josipović

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE