Intervju s Terezijom Klaić – Služiti, a ne biti služen

30945258_10215918288258362_1824679163_n

Terezija Klaić – veteran Modrava; osoba koja je vidjela njihov nastanak, pratila razvoj i svjedoči onome što su danas. Žena koja će nam možda najlakše predočiti što su uistinu Modrave vraćajući nas na same početke ovoga kampa kroz koji su do sada prošle tisuće i tisuće mladih.

Kako si se uključila u Modrave?

Poprilično spontano. Bila sam prva godina faksa kad su bile prve Modrave i točno se sjećam – sjedili smo u kantini nas nekoliko i skupa s nama letak za Modrave. Netko je spomenuo ‘idemo li’, a mene je obuzela totalna panika. Oni u fazi dogovora već, a ja tek saznajem za to. Na kraju je ipak bilo dogovoreno da idemo i otišli smo. Onda su došle sljedeće Modrave na koje sam isto išla. I tako desetak godina. Prvi put sam bila samo sudionik, a aktivno sam se uključila godinu – dvije kasnije kad su 2005. krenuli raditi novi program. Prijašnjih godina se program ponavljao i to više nije moglo dalje, ljudima je bilo previše. U međuvremenu sam bila i kuhar. Sjećam se da smo jednom sreli Musu, tadašnjeg SKAC-ovog duhovnika, i rekao je da fali kuhara. Prijateljica je rekla da nema vremena i ne može, ali ja sam odgovorila ‘ja mogu’ i tako sam te godine postala kuhar.

Kako su izgledale tvoje prve Modrave?

Moje prve Modrave su bile ujedno i prve. Te godine je bilo dosta termina, jedno devet, a po terminu je bilo između 110 i 115 ljudi. Posebno ovi središnji termini su bili krcati. Termin u kojem sam ja bila je bio središnji i bilo je prekrcato. Velika gužva. Doduše, pontona je bilo zbog toga više, čak 5. tako da to nije bio toliki problem. Glavni problem je bio s kvalitetom hrane – bila je ograničena i većinom smo tamanili konzerve gotovog gulaša. Ali imalo je i to svoju ljepotu – nitko te ne tjera nigdje; sjedneš na kamen koji uloviš. Večerali smo uz zalazak sunca i bilo je silno romantično. Kako smo prvi put išli, a ne znaš gdje ideš, nismo nosili dodatnu hranu. A kasnije, kad smo se vratili kući, bio je neopisiv gušt dokopati se hrane, iako smo imali 3 obroka dnevno.

Bilo je i super spavanje u šatorima. Nije bilo podova – spavali smo na kartonu i kamenu. Bilo je zaista divlje i robizonski. Također, rad je stvarno bio rad. Okruživali su nas potpuno zarasli maslinici i čistili smo ih. Nije bilo prilaza moru pa smo radili prilaz. Ono, stojiš u liniji i prenosiš komade stijena. Ali bilo je super. Nismo imali nikakvih prigovora.

Animatore i program smo kasnije počeli raditi. Kako su prvu godinu pripremali ne znam. Prije sam bila u drugoj udruzi s katehistima i teolozima, pa su me naučili kako se radi. Zbog toga mi se činilo da je raspored bio prenatrpan te prve godine, no s vremenom se to počelo mijenjati. I na izradi novoga programa radili su ljudi iz svih zajednica, a ne samo SKAC-a. Vjerojatno zato jer su Modrave bile opće prihvaćena pojava, posebno na području grada Zagreba. Ekipa koja je izađivala program bila je nadahnuta sv. Ignacijem, ali doprinos je dolazio odavud. Baš se radilo i miksu duhovnosti – salezijanci sa znanjima, vještinama i animatorima, framaši sa svojim načinima rada. Ti razni aspekti su otvorili vrata Modravama za dalje. Nije bilo pravila kako se nešto radi, već se primalo ideje. Drukčije je izgledalo nego danas, ali za to vrijeme je bilo nešto novo i fantastično. Ljudi su bili otvoreni i imali su povjerenja u taj način rada. Pravila nisu igrala nikakvu ulogu. Naravno, s vremenom se to trebalo mijenjati i mijenjalo se kroz izradu programa i obučavanje animatora.

Sjećam se da smo zadnju večer imali skečeve po grupama. Ekipa je znala su miksete, rasvjetu… ful opremu dofurati i navečer bi bio pravi dernek. Ples, pjesma disko pod zvijezdama. To je i bila nekako ideja p. Luke Rađe – da se mladi vesele i bolje upoznaju kroz zabavu. Sami skečevi su bili nenormalno smiješni i trajali su jako dugo. Preko stotinu ljudi i mnogo grupa, a svi bi se izredali.

Bilo je mnogo ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Ta poznanstva, taj početak stvarno nešto znači, posebno do je uspješan. Ljudi se povežu i ostanu povezani. Dan danas pamtimo ljude s prvih Modrava i prvog termine. Neke cure nisu bile privržene crkvi previše, ali bez obzira na to znale smo cijelu godinu pričati o Modravama. I to točno znaš dan, minutu kad se nešto događalo, baš sve! Stalno smo prepričavale razgovore u stilu ‘Sjećaš se onog razgovora nakon kupanja u srijedu, a prije večere kraj šatora’ i onda prepričaš razgovor. Osjećalo se koliko je početak Modrava bio ogromno snažan i velik. Bio je i sad vidimo da je.

30776277_10215918287058332_387144397_n

Koji ti je susret najviše ostao u sjećanju?

Postoji događaj vrijedan izdvajanja generalno za moj život. Jedne godine p. Maslać je bio duhovnik u zadnjem terminu. Bilo je večernje klanjanje koje obično bude četvrtkom. Baš prekrasna topla i mirna noć. I pater je spontano rekao da tko želi može doći i kleknuti pred Presveto, a on će moliti nad njim. I ljudi su krenuli – dolaziš pred Presveto, klekneš, a svećenik se sagne i počne moliti. I odjednom kao da te voda kroz cijelo tijelo oblila. I samo suze… ne znam koliko je trajalo. Ali te večeri sam shvatila što znači ljudsko biće i osjetila povezanost – kao da je cijelo moje biće povezano. To i konačno sam shvatila što slaviti Boga znači. Sve je u meni bilo snažno – neizmjerna zahvalnost, nekakva punina… zahvalnost i nešto zajedničko, a sve potpuno, cjelovito.

Zbog čega su Modrave za tebe posebne?

Zato jer nemaju sustav zatvaranja nego otvaranja. Glavna karizma je otvorenost zbog koje je uvijek prisutno više od jedne stvari. Prvo, laici rade duhovni program, a svećenici surađuju. I mislim da će ostati dobro i plodonosno sve dok je tako – dok su laici požrtvovni, a svećenici ih pomažu. Drugo, nismo isusovačka mladež ili nešto slično. Nitko se ne identificira i cilj je da je sve otvoreno i protočno. Treće, to mjesto je posebno zato jer te priroda uvjetuje. Ne možeš izmišljati toplu vodu. Čak i ako odlučiš nešto pregraditi, svima je jasno da ćeš nešto zeznuti. Program je složila sama priroda tako da opstaje i ne omogućuje neke velike promjene. To je identitet. To je nešto modravsko i trajno. Zato, kad kažeš nekome ‘to su Modrave’, to će zaista tako i biti dok osoba na njih dođe. Veliki projekt koji po svojim sposobnostima nismo bili sposobni voditi, ali jesmo i vodili smo jer je Bog tako odlučio.

Kako su Modrave došle do ovoga danas?

Mic po mic. Dogodile su se promjene koje nisu tako velike, ali ako ih se gleda kroz ovaj projekt – jesu. Iako nekoga može naživcirati ova ‘floskula’, ali Modrave jesu ljudi. Jako puno utječu oni koji pripremaju program i izvršavaju ga. Stvar je u tome što program ne smije raditi jedna osoba, već cijeli tim. I onda kada mi kao tim ljudi koji ima neka znanja i voli Modrave cijelu god pokušavamo oživjeti taj program, pa ga zatim mi kao grupa ljudi prenosimo na grupu koja su animatori, pa onda oni na svoje grupe – onda su to Modrave.

Fantastična stvar koju shvatiš kroz razgovor jest da su Modrave moje i apsolutno moje, ali nemam sebičnu želju držati ih za sebe, već se veselim dok to isto netko drugi živi. To ne možeš reći za sve aspekte života. Modrave su toliko specifične da jedva čekaš podijeliti ih s drugima, a ne sebično ih zadržati za sebe. Baš kao prvi kršćani. Kažeš ‘Modrave’ i onda se javi lagani sjaj u očima i to je to – potpuno se razumijemo. Kao neki kodeks. Znam tko si… sada znam tko si. Toliko su snažne.

Zašto bi mlada osoba po tvome mišljenju imala potrebu doći na Modrave?

Zato jer su one nešto doista prvo, iskonsko, temeljno i ‘ziheraški’. Ima puno kampova, ali Modrave su baš ‘ziher’ – dovoljno pitome i divlje u isto vrijeme. Tako da, ako se bojiš divljeg, imaju dovoljno pitomog. Preprivlačno je to da bi te neka banalnost omela u dolasku. To ne možeš objasniti riječima, to treba doživjeti.

30777135_10215918287738349_1727645569_n

Nešto za kraj što bi rekla ili poručila?

Nadam se da će ljudi koji imaju priliku znati prepoznati je i iskoristiti ono što kroz Modrave ili zajednice poput SKAC-a mogu primiti. Da će se uključiti jer to daje neku dimenziju životu tadašnjem, a posebno neki identitet i kulturu života za kasnije. Ako se sad tu šansu ne uhvati, jako male su šanse da će kasnije za nju uspjeti naći vremena. Makar jednom došao samo na Modrave i ništa kasnije više ne činio, učinio si tim jednim dolaskom puno za sebe i svoj kasniji život. Najjednostavnije rečeno – mi umjesto ja; služiti, a ne biti služen.

Za SKAC uredništvo: Marija Michaela Šolić

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE