Idemo na kavu?

coffee-171653_960_720

Hej, idemo na kavu!
Može, idemo!

I onda od 45 minuta, pričamo 5 minuta. Kako je to moguće?

Za mene „idemo na kavu“ znači slijedeće: Nisam te dugo vidjela, draga si mi, hajdemo malo popričati. Drugim riječima; pozivam te na čašicu razgovora. I to zaista tako treba biti. Svi koji me malo bolje poznaju, znaju da nisam kafanski tip. Ne volim ići na kave iz više razloga;  prvo, zato što ne volim kavu jer ima čudan utjecaj na mene, kao drugo nisam osoba koja može duže  mirovati i biti u istom položaju, kud sjedim na faksu po cijele dane, sad još i tu.

A na kraju, jednostavno nemam dobra iskustva s time. Naime, odem na kavu sa prijateljicama, i od tih 45 minuta, 40 minuta traje tagganje na faceu, pa slika, pa gledanje koliko to ima lajkova i svaka je na svom mobitelu. Kako prazno. U 5 minuta uspijemo pitati kako ide život, faks i to je to.  Nije to samo moj slučaj, koliko je samo mladih koji dođu u kafić i odmah se hvataju za mobitele kao da im o tome ovisi život. Meni je  fascinantna slijedeća stvar: sa mnom si na kavi i dopisuješ se s nekim trećim. I onda kad si s tim nekim trećim onda meni šalješ poruke. Kakav to ima smisao? Kakvo je to pokazivanje (ne)poštovanja prema osobi koja sjedi preko puta tebe? Možda ta osoba želi podijeliti radost sa tobom. Možda se želi tebi požaliti, plakati ili prolazi kroz određenu bol. Zašto se toliko oslanjamo na tehnologiju? Doslovno mi mobitel otima prijatelje pred očima.  Ne živimo u sadašnjem trenutku, ne živimo „ovdje i sada“. Praktički, ti si prisutan tijelom, a duhom si daleko. Biti 24 h dostupan i biti „u toku“ je zamarujuće, po meni i nemoguće. Koliko toga propustimo zato što buljimo u mobitel otkada se probudimo do odlaska na spavanje? Propuštamo vidjeti lišće koje je sada obojano predivnim jesenskim bojama. Propuštamo čuti zadnji pjev ptica koje odlaze polako na jug. I najvažnije; propuštamo čuti osobu koja se nalazi preko puta nas, koja u tom trenutku možda najviše u životu treba našu pažnju. I još niz stvari propuštamo. Život prolazi pored tebe dok ga ti živiš u virtualnom svijetu.

Međutim, našla sam rješenje. Ako odemo na kavu, postoji jedno pravilo: stavimo sve mobitele na stol i prva koja uzme mobitel, plaća svima piće. Ljudi su itekako osjetljivi na novce, tako da ta metoda djeluje. Naravno, to ne vrijedi u hitnim slučajevima, ako je nekome njegov bližnji u bolnici ili slično. Ako sam samo 2 čovjeka potaknula na razmišljanje o tome, puno sam napravila. Željela bih samo da  ljudi više  budu  toga svjesni i da ne prođe život pored njih.

Goldy

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE