I ja odlučujem!

IMG-20180518-WA0012

Strahovi su oni koji sputavaju i onemogućuju darovati se, čak i dok osjećamo da bi se negdje trebali dati. Tako je i kod mene bilo. Znam da se skupljaju potpisi za referendum, potpisala sam, možda bih mogla i volontirati, ali… Što ako bude napada? Što ako kamere dođu i osramotim se? Ma nisam ni previše uključena u politiku ili inicijativu, ne znam sve, postoje i kvalificiraniji od mene… I tako sve ostane na tome ‘želim’ ali ‘nije za mene’.

A onda sam saznala da je veliki nedostatak volontera i kako jedno te isti mladi nesebično žrtvuju svako svoje slobodno vrijeme kako bi volontirali na skupljanju potpisa. Kako sve leži na maloj skupini onih koji uistinu vjeruju u cilj i čine sve kako bi taj cilj uistinu mogli i živjeti. Oni isto imaju strahove, obaveze, ne znaju sve… ali čežnja za boljitkom je jača od svega. Nevjerojatno je to, manjina koja nosi sve jer većina razmišlja poput mene – obavit će netko drugi.

Tada sam shvatila koliko sam u krivu. Da, ja jedna ne mogu učiniti mnogo, ali mnoštvo pojedinaca koji žive, dišu i žrtvuju se za isti cilj, oni su ti koji mogu učiniti mnogo, koji uistinu i hoće postići mnogo.

Danas kao da smo zaboravili preuzeti odgovornost za sebe, svoje obitelji, vlastitu egzistenciju. Odgovornost koja ne leži na drugima već na našim djelima, na našem maksimumu koji nesebično razdamo u konkretnim situacijama i na konkretnim mjestima. Odgovornost na koju možemo odgovoriti tako što ćemo učiniti nešto za zajednicu u kojoj živimo i društvo kojemu pripadamo. Jednostavno – odgovoriti na poziv i razdati naše malo koje će se namnožiti.

Da, ja jedna ne mogu učiniti mnogo, ali mnoštvo pojedinaca koji žive, dišu i žrtvuju se za isti cilj, oni su ti koji mogu učiniti mnogo, koji uistinu i hoće postići mnogo.

Tako sam se i ja usudila.
I mogu reći koliko je nevjerojatan osjećaj gledati ljude dok potpisuju, slušati njihove priče, shvatiti koliko je situacija teža, kolike sve sudbine postoje, a država ne čini ništa ili čini jako malo. Shvatila sam i koliko su naše međusobne razlike koje nas inače dijele nebitne kad je u pitanju veće dobro.

Zato, bez obzira koje vjeroispovijesti bio, s kojim uvjerenjima živio, u što vjerovao, gdje radio, koliko sretna ili nesretna tvoja životna priča bila – svima nam je zajednička Hrvatska, svima nam je zajedničko nezadovoljstvo vladajućima i na svima leži odgovornost na zajedničkom stvaranju nekog boljeg sutra.

Ali to sutra se stvara danas. Sada.
I samim time što si dio Hrvatske, odgovoran si. Kvalificiran si.
Zato, usudi se i daj svoje vrijeme, potpis, daruj svoj glas.
Budi dio mnoštva koje viče ‘Sada je dosta’.

Marija Michaela Šolić

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE