Gledaj On te gleda licem u lice

church-2464883_640

Gledaj on te gleda. Često sam puta čula na klanjanjima ovu rečenicu. Zamišljavala sam kako me gleda, kakve su mu oči, kakav osmijeh, stav tijela, gdje je u odnosu naspram mene, i ja naspram njega. Zamišljala svoju odjeću i frizuru, cipele, parfem. Naprezala um, i srce, uključivala volju i pamćenje, dozivala u pamet prošle susrete s njim…. A Njegova pogleda niotkud. Nije da ga nije bilo, nego, ja ga nisam vidjela. Frustriralo me je to što ne vidim jer ni moje tjelesne oči ne vide dobro, a još mi je i duša slijepa!

Odlučila sam ići na duhovne vježbe u tišini. Znala sam da mi šutjeti neće biti problem. Tako je i bilo. Mislila sam da će mi se objaviti, i da će mi više od sebe objaviti sva moja nedjela i zlodjela, propuste i grešne misli, nečiste namjere i okorjelosti, farizejštine… svako zlo koje prebiva u meni, a ni ne znam da je tamo. A bojala sam se te objave.

Išla sam na te Duhovne vježbe jer su ih najavljivali kao susret licem u lice. Ma, da smo si i leđima bili okrenuti, išla bih samo da ga susretnem. Ne mogu više živjeti od tuđih iskustava i nekih svojih za koje ne znam jesu li stvarna, ili moje maštarije. Nisam tražila da stavim ruku u ranu, ali tražila sam susret.
Pitala sam se, jesam li razmažena jer ja nešto tražim. Pitala sam se jesam li ohola jer tražim da ga vidim. Pitala sam se jesam li dostojna. Pitala sam se kakav je to moj Bog kojemu ja moram nešto reći da želim, pa da mi to dadne? Zar me nisi poznavao još dok nisam bila ni u utrobi majke?

I što se je dogodilo!?

Ništa od očekivanog. Samo ispunjenje želje. Ništa od mojih umovanja, samo moje srčanosti. Samo je čuo mene takvu kakvu jesam, a tada sam bila dijete: obečajem da ti više neću žugati, samo daj da se/Te susretnem(o).

Pa sad dohvaćam zašto Alan tako gorljivo pjeva:
On nas ljubi, o, kako ljubi. Njegovi smo! Milost kao more!
Gledaj On te gleda!
Gle tko pred Tebe dolazi- izdajice, bludni, oholi… A kog Ti vidiš pred sobom? Srca otkupljena. Nova stvorenja, pred Tobom.
Dođe mi da se na krov popnem i vičem:

Gledao je i mene, i ja sam ga njega gledala kako me gleda. Bilo je to kao kad sam na suncu- toplo, lijepo. Čisto i sveto. Zaljubljeno. Osjećala sam se dobro u svojoj koži, u svojoj duši, u svome umu i srcu. Dobro. Koliko dugo nisam iskusila riječi dobro i lijepo. Možda nikad prije. Došao je, a ja sam ga pustila. Nije bilo samo njega, ili samo mene. Niti malo više njega, ni malo manje mene. Bili smo oboje. Moj Bog i ja. ZaJedno. Milost i čovjek.
Ali, nije to raj. Odjednom je cijela stvarnost preda mnom kao kad je ono jednom na Modravama silno puhalo pa sam se prestrašila za sve zemaljsko, i poput Petra potonula u strah. Ne, nije to raj, to je obećanje i savez: Bit će oluja, vjetrova i voda, ali s Tobom sam.

Iskusiti i doživjeti. Tako jednostavno- kao jesti ručak, piti kavu, kao baciti loptu, plivati u moru, sunčati se na suncu, leći u krevet. Nema forsiranja, analiziranja, disertacija, pregovora. Samo opažam, slušam, gledam, promatram, ćutim s onim što mi je dao, a sve mi je dao, i sve je Njegovo.​​

Vesna Sabo

SKAC organizira duhovne vježbe u šutnji o Uskrsu. Više ovdje: PRIJAVNICA

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE