Duhovne vježbe u šutnji u Hrvatskom Leskovcu


“Šutnja ti može reći najviše o tebi… ” Evo dva svjedočanstva iz nedavno održanih duhovnih vježbi u šutnji:

Moje su duhovne vježbe od samog početka bile prava „kalvarija“: suze, znoj, napuštenost i samoća… „Bože, zašto si me ostavio, i zar nije moglo bez ovoga?“ Bile su to napasti koje su me mučile svakog dana iznova. Razboljela sam se u nedjelju prije početka duhovnih vježbi, i otada se svaki dan pitala jesam li možda trebala kući ili pak nisam.

Ovo je prvi put da sam na duhovne vježbe išla s konkretnom željom, konkretnim ciljem i znala sam da ima ljudi koji mole za mene. To me „nosilo“ kroz sve kušnje. Kao u svemu duhovnome, tako je i u ovome bilo uspona i padova, zanosa i očaja, sve dok konačno nije „zasjalo sunce“.

Prva sam tri dana ležala u krevetu i nekad je moja meditacija bilo samo ponavljanje stiha neke pjesme koja je izražavala moje stanje, poput: „Dođi Isuse, pogledaj me, čuj moju molitvu, usliši je!“

Željela sam od Boga da učini nešto kreativno, nešto što moja bujna mašta ne može izmisliti, da mi pokaže da me voli i da sam mu važna. Prvi dan kad sam konačno izašla na jutarnju tjelovježbu, bio je već četvrtak i Bog je pustio snijeg da pada. Bio je to za mene dovoljan znak da je Bog tu i da me čuje.

Zatim me pozvao pod križ, da me ondje podsjeti na pjesmu koju volim i malo sam je pjevala. Kad sam ušla u kuću i nastavila meditirati o križu i pjesmi, došli su drugi stihovi „To ljubavi glad te razapela“ i nisam ih nikako mogla razumjeti. „Zašto me toliko vuku, što se iza njih krije, što mi Bog govori?“

Ljubavi glad! To je pogađalo u središte! Bog mi je pokazao kako sam bila gladna ljubavi i kako je sad vrijeme da spoznam da me On ljubi. To je ljubav koja mi je nedostajala i bez koje ni jedna druga nije dovoljna. U svim tim traženjima i previranjima, otvorio mi je oči za toliko toga. Pokazao mi je puno o meni samoj… to kako nisam nikada stvarala očekivanja, jer sam se bojala što će biti ako ih ne ispuni. Taj sam put morala riskirati, pa što bilo! I ne samo da me nije iznevjerio, nego je dao još i više. Kad mi je pokazao koliko me ljubi, kad je ispunio moju glad – barem toliko da sam bajaderi mogla reći „ne trebaš mi, jer mene Bog voli“ i kad sam mislila kako više ništa ne trebam, On je nadodao još malo.

Tražila sam iskustvo Njegove ljubavi koje neću zaboraviti nikad – i to mi je darovao.  Spoznaja da me izabrao mnogo ranije nego sam mislila; da me odabrao, da je pazio na mene i kad ja o tome nisam ni razmišljala, prije svih mojih traženja Njega, prije svih mojih aktivizama! To je spoznaja koja mijenja život! I ja znam da više ništa neće biti isto. Iako se promjene možda još ne vide, pogled se promijenio i sada treba naučiti sve gledati novim očima! To je život koji me čeka, i koji zahvalno „grlim“! Život kojem se radujem!

Marta

Pune ruke

Dolazim na duhovne vježbe puna straha i tuge kako ću ja tjedan dana izdržati u šutnji te što će mi Bog reći, a odlazim sa velikom radošću i ispunjenjem u srcu. Čitav tjedan za mene je bio jedan od najznačajnijih duhovnih iskustava u mojem životu. Iako svjesna svojih navezanosti u svijetu, vježbama dolazim do spoznaje koje konkretno navezanosti me još sprječavaju da budem slobodna i otvorena Bogu da mi priđe baš u srce. Shvaćam koliko čovjeka možemo još više doživjeti kada ne komuniciramo verbalnim putem, jer šutnjom postajemo još osjetljiviji na ljude oko sebe, uključujemo sva svoja osjetila i jače percipiramo sve oko sebe.

Nije bilo lako ući u tišinu jer sam u početku imala potrebu ljude pozdravljati, i biti u kontaktu s njima. Shvatim, kako mi je to pomoglo da se oslobodim navezanosti na ljudsku pažnju. Koje olakšanje, mogu biti slobodna od ljudskog mišljenja i potrebe da stalno nešto komentiramo. Koliko zapravo ulazimo u svakodnevnici u površne razgovore. Nije bezveze kada kažu da „više ljubavi daje onaj koji šuti, a ne onaj koji brblja“. Naučila sam i koliko sam bila gruba prema sebi, te da mi nedostaje nježnost i bliskost.

To me naučio pater Tomislav kroz jednostavnu jutarnju tjelovježbu. Tjeskobu koju sam redovito imala prije spavanja i tijekom dana, brinući sve da sve sa to-do liste moram obaviti, potpuno sam otpustila tijekom vježbi – kakav je to osjećaj kad ne moram misliti ni na što, osim tišine i rada na svome odnosu s Njime!

Buđenje sa pravim zvonom umjesto mobitela mi je svako jutro davalo takvu motivaciju da ustanem i radim tjelovježbu za koju sam nekoliko mjeseci Boga molila da mi dade znak kada je vrijeme da opet krenem (ali lagano) u povratak treniranju – i, eto, pravo vrijeme bilo je u Hrvatskome Leskovcu! Baš me to veselilo!

To je mjesto mjesto šutnje, mira, mjesto gdje se Bog može jako blizu osjetiti. Mjesto radosti, zajedništva i punine koju samo On može milosno dati. Trenuci koji se rado pamte svakodnevne su mise i klanjanja u papučama, zajednički objedi i slobodno kretanje. Plodove koje sam dobila s velikom zahvalnošću želim razvijati. Izdvojit ću neke koje sam spoznala: sloboda izbora i sloboda od navezanosti ljudske pažnje, upravljanje sobom od nepotrebnih sadržaja na mobitelu, komuniciranja površnih sadržaja, početak veće osjetljivosti i nježnosti prema drugima i sebi. Osjećaj vrijednosti, prihvaćenosti, ljubljenosti i ogromne Božje blizine i milosti najveći je plod koji se sada konačno usadio u srce te mi donio puninu i radost. Dar razmatranja ili kontemplacije koji mi je prije tako teško išla. Upoznavanje kako Gospodin sa mnom djeluje i kako mi se objavljuje, osim u iskustvima, u nutrini spoznajem i vanjska očitovanja kroz prirodu i pokret.

Osim toga, progovaranje u snovima i slikama, za koje sam naučila kako prepoznati jesu li od dobroga duha ili zloga. Ono što mi je posebno drago izdvojiti moja je velika ljubav – ples. Gospodin me pozvao u park gdje sam inače šetala da mu sada konačno počnem plesati pravi ples, a ne onaj svjetovni. Tu se potvrdila želja da širimo Praise workout. Bogu hvala na tome!

Ove duhovne vježbe nije bilo lako prolaziti jer su se emocije izmijenjivale, ali sam se usto i ja mijenjala. On mi je dao pažnju, Ljubav, radost, puninu, Mir, pa čak i u sitnicama sam Ga pronalazila. Ispunjavao je moje srce i moje rane vrijednošću otkupljenja, dostojanstvom i nježnošću. Zaista sam se osjećala i osjećam se Ljubljenom!

Moja pratiteljica Matea bila mi je pravo blago, tako me slušala, pomagala mi da uđem u Njegovu blizinu te me naučila novim vještinama u prepoznavanju napasti. Znam sada da će sve biti dobro, sve će On posložiti, strpljenje, jer ovo je proces. Naučila sam što znači nesebično služenje kroz naše pratitelje, patera Tomislava i ponizne kuharice, te  što je to dobro duhovno vodstvo. Jedva čekam vidjeti Njegovo djelovanje dalje u svakodnevnom životu. Sada sam puno jača i spremnija za nove izazove. “Prema Bogu ne idemo hodajući, nego ljubeći!” Hvala Mu!

Ivana

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE