2. Hod za život iz ‘pera’ p.Ivana Mandurića

Hod za život

Hodom za život, nikoga nismo pobijedili. Samo smo hodali.

Hod za život je, stoga što je to borba za Božanske istine, opasan i za pojedinca i za društvo, ako u njemu nema Krista, i neće uspjeti. A ako je s njim, promijenit će Hrvatsku.

Kršćanstvo se uvijek očituje u raspetosti. To raspetost na dvije ukrižene grede je raspetost koja se treba očitovati i u Hodu za život: vertikalnu koja ispovijeda da je svako dijete Božji dar i da je svetost života tog začetog nepovrediva – i raspetost ruku na horizontalnu – kojima, kao da hoćemo prigrliti sve one koji nas u tom hodu dočekuju, ili po ulicama ili po medijima, vrijeđaju i ne razumiju.

Hod za život nikako ne smije prerasti u hod naših protiv njihovih, niti se smije dogoditi da su jedni naši, a drugi to nisu. Mudar kršćanin će upravo u ovom hodu i uvredama, prepoznati privilegiranost vlastite raspetosti: tek kad smo na križu, po žrtvi koju podnosimo, možemo zagrliti i one koji se Bogu, životu, istini, vjeri – protive. Upravo je stoga to najveći čas iskušenja, pa se upravo stoga lako događa da nas zli baš tada najmaštovitije, najsladunjavije, najzavodljivije načine navodi da se protiv njih okrenemo. Zar niste primijetili kako nam u tim časovima mašta ludo radi, kako smo duhoviti, zluradi, ikako lako nalazimo sugovornike? Stoga nam se lako događaju likovanja, trijumfalizam, ogovarana, poruge, prezir. „Liberali su na aparatima!“, „ne znaju što će,“ „pucaju od muke,“ „policija ih je potrpala u maricu,“ i tome slično.

Osim napasti likovanja i poruga, salijeću nas i frustracije zbog progonstva: laži, uvreda, neprofesionalnosti službi, itd. Ljutnja i bijes radi ovih mučenja, znak je opiranja raspinjanju koje Bog providonosno dopušta.

A opet, ništa od toga ne smijemo ni prešutjeti: niti činjenicu da su mediji u sprezi za prosvjednicima, niti to da je policija bojažljivo postupala s istima; niti činjenicu da je izostala očekivana i logična financijska i logistička potpora grada: ipak su ovo njegovi građani, i ipak je ovo bila najveća inicijativa ove godine. To nikako ne smijemo prešutjeti stoga što, tek ukazujući na sve to, mijenjamo Zagreb i Hrvatsku.

Tek ako naš hod za život bude imao i ovu duhovnu dimenziju, uspjet će, i izvesti Hrvatsku iz zabluda, podjela, strahova, komunističkih kompleksa, i dovesti nas do obećane zemlje Hrvatske, u koju još nismo stigli. Ja osobno vjerujem u ovaj hod, i stoga se veselim već onom idućem; tome da će se dogodine dogoditi u puno više gradova, i nadam se da će još više biti praćen molitvom, duhovnim nagovorima, ali i hrabrim svjedočenjima i argumentiranim raspravama o Božjoj istini o životu, daru Božjem u svakom od nas. Nadam se i vjerujem da ćemo istinski rasti u svijesti i ljubavi prema svakom začetom, a jednako tako i prema svakom rođenom. Neka se po ovom hodu upravo događa Božansko praštanje, ohrabrenje, povratak povjerenja, ljubav, ohrabrenje – obećana zemlja Hrvatska; Božja Hrvatska!

Hodom za život, nikoga nismo pobijedili. Ali trebali bi: sebe same. Ili možda već jesmo?

p. Ike

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE