Dašak američkog gospela u Zagrebu

instasize_180209113317

SKAC zbor prisustvovao je jedinstvenom događaju na ovim prostorima. Onog trenutka kada samo saznali datum, skoro smo svi bez razmišljanja potvrdili dolazak.

U Sigetu, crkvi Sv. Križa, gostovao je Howard Gospel Choir sa Howard Sveučilišta u Washingtonu. Drugi su put posjetili Hrvatsku i oba puta domaćin im je bio zbor Izvor.

Koncert je bio povod da crkva bude napunjena do zadnjeg stajaćeg mjesta jer su ljudi više stajali nego sjedili. Neki bi mogli reći kako je bilo čudno vidjeti ples i pljeskanje. Neki bi mogli ići još dalje pa reći da im se to nije svidjelo i da tome nije mjesto u crkvama, već možda u nekim dvoranama ili drugim koncertnim prostorima. Složio bih se sa svima vjerojatno „na prvu“. Međutim iskusio sam „drugu“ i imao bih ponešto za izdvojiti po tom pitanju.

Njihov dolazak bio je u znaku obilježavanja „Black History Month“ odnosno mjeseca kada se u cijeloj Sjevernoj Americi, a od recentnije povijesti i u Nizozemskoj, obilježava povijest Afričko-Američke povijesti, burnih, teških trenutaka i robovlasništva, ponižavanja i diskriminacije. U okviru toga, na poziv veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj, Williama Roberta Kohorsta, došli su i s nama podijeliti emocije, glazbu i kulturu svog naroda.

Kultura Afričko-Američkog naroda poznata nam je, barem većini, samo preko filmova. Kao što većina svijeta ne poznaje naše ožiljke koje nosimo iz Domovinskog rata, tako i mi prema patnji Afro-Amerikanaca. Unatoč raznim interpretacijama, što preko igranog filma ili onog dokumentarnog, nikada nam neće biti jasno dočarane godine progona i ponižavanja. Ipak, možda baš zbog tog iskustva rata koje dijele ove dvije nacije, moglo se osjetiti jako zajedništvo i razumijevanje.

Nama „temperamentim i toplim“ Hrvatima trebalo malo vremena da prihvatimo nešto novo, pogotovo iskreno i otvoreno pjevanje Bogu, bez srama što će reći netko na naše pokrete, pljesak ruku ili osmjeh od „uha do uha“, zbog Isusa. Kako su se pjesme izmjenjivale, uz kratku pauzu s onima zbora Izvora, svi koji su došli mogli su iskusiti sve samo ne ravnodušnost.

U samoj sredini koncerta, Howard zbor prikazao nam je i izveo izvorni gospel, onaj u vrijeme robovlasništva. To su bile nešto ritmički smirenije izvedbe, ali vokalno toliko izvrsne da bi se svaki profesionalni pjevač mogao zapitati na čemu bi trebao i sam poraditi i usavršiti. Muški dio zbora krasila je energija i samopouzdanje, a ženski dio prenio je emociju, baš poput onih majki koje su oplakivale svoje sinove i vlastitu sudbinu. O čistoći pjevanja bih mogao samo reći, Bog ih blagoslovio, fantastično!

Za kraj bih samo htio objasniti moje „drugo“ iskustvo. Imao sam prilike svjedočiti i slušati glazbu druge kulture koja ima isti cilj, uzdizati i slaviti Boga s toliko autentičnosti da jednostavno ne smijem reći da sam otišao s koncerta osiromašen. Ono što ću još dugo pamtiti, trenutak je pred sami kraj koncerta. Nakon pjesme koja je bila toliko prožeta emocijama i vokalnom izvrsnošću, Hrvati, bijelci ustali su i neprekidno pljeskali, skoro tri minute, izvedbi onih koji su do prije 50tak godina bili ljudi nižeg reda. Oni su stajali na oltaru, na uzvišenom i stajali su bez riječi, blago pognute glave, iako je iza njih veliki broj koncerata. U tom divnom trenutku, za oko mi je zapeo jedan momak, koji je uspio dići glavu prema Nebu, a sa usana uspio sam razaznati ponavljanje riječi: „Thank You!“
Zbilja, hvala ti Bože što bdiješ nad svima nama i hvala ti što nam svakodnevno daješ pouzdanje da Dobro uvijek pobjeđuje!

Pavao Vrbanec

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE