Daruj sebe

gifts-570821_640

Početak je nove godine, tzv. vrijeme novih početaka, novih odluka, novih davanja, novih bivanja, svega i svačega novoga. Vrijeme novih darova i poklona, ali kome bismo mogli pokloniti svoje vrijeme (ništa više) kako bi nam se darovalo mnogo, mnogo više? Darivati samo sebe, odnosno svoje vrijeme, misli, razmišljanja, odluke, kome bi to bilo zanimljivo ili bilo kakav poklon?

Onome kojem smo mi sami dar, Onome koji nas je pozvao na život, život u Njemu. Pozvao nas je na Put, Istinu i Život. Pozvao je nas, da budemo s Njime jedno. Mi, maleni, sebični, nepravedni, bespomoćni ljudi, pozvao nas je da budemo s Njim u društvu, u Njegovoj prisutnosti i Ljubavi. Hoćeš li se odazvati, to je tvoja odluka, dana nam je slobodna volja kako bismo mogli odlučiti koliko daleko, duboko želimo ići s Njime. Ne sami, već s Njim!

I tako, odlučih se darovati to vrijeme, Njemu, svome Stvoritelju, onome tko me je želio i stvorio. Htio i dao. Onome koji me ljubi više nego što sama mogu zamisliti, ili željeti, baš Njemu, svome Ocu. Abba. Tata. Premda nije sve tako slatko i mirno, provesti vrijeme s tatom nije hop-cup, evo me, moraš mu se predati potpuno kako bi te tvoj Otac uistinu potpuno i preplavio. Uvijek sam voljela roniti, roniti, roniti i uživati u tom moru, osjećam se toliko potpuno u moru, zaštićeno, obavijeno sa svih strana morem. I shvatim kako upravo to more, ta punoća mora, kada je i ispod, iznad, sa strane tebe, meni donosi Ljubav, Očevu ljubav. Osjećaj je predivan, potpun, a tako je i s Tatinom ljubavi, samo se ti trebaš potpuno osloboditi i predati Njemu da te on vodi u te dubine. Nekome možda nije lako roniti, strah ga je, zaroniti u more/zaroniti u dubinu sebe, svoga duha i duše. Upravo to nam je potrebno. Tebi, meni, nama, današnjem društvu. Potrebno je zaroniti u sebe, s Ocem i biti ti. Danas kada ti se toliko toga nameće od svijeta, kada je biti TI, ono što jesi, ono biće koje je Bog stvorio i utjelovio toliko teško; jer je vrijeme „copy-paste“.

On nas nije stvorio da budemo kopije, On nas je stvorio na svoju sliku i priliku. On je tebe, mene, želio baš takvog kakvi jesmo u ovome sad trenutku, pod križem, ranjeni, sa suzama, ili bez suza, u suhoći, kušnjama, napastima. Upravo takvu/takvog te Otac zove, TEBE – T E B E ! Stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku, Gospodin u nama vidi priliku. Pazi Bog u meni vidi priliku. On koji je Svemogući vladar, u meni vidi priliku! Smiješno? Za ne povjerovat? Ali istinito, budimo ta Božja prilika, budimo ono što jesmo, ono na što nas je Bog pozvao i radi čega nas je stvorio. Ja, ja; ti, ti, budimo to.

To ne možemo biti bez Njega, ma ne možemo čovječe, koliko god mislili da možemo i da su nam naše snage dovoljne. Dobro, jesu, ali koliko dugo? Ne možeš bez Njega vječno, ne možeš, jer si samo čovjek. A da bi mogao biti čovjek, potpuni čovjek, prilika, otkrij sebe u dubinama svoje duše, otkrij sebe s Ocem. Otkrij se na onome polju koje nikada nije bilo preorano, onom polju kojeg se bojiš zaorati, preorati, polje za kojeg misliš da i nema baš dobru zemlju, ili nije plodno tlo. Baš to polje donesi k Ocu i s Njim ga pretvori u plodno tlo, tlo na koje će moći pasti dobro sjeme i izrasti. Budi ono što jesi, s Ocem lice u lice. Gledajte se oči u oči i otkrivajte jedno o drugom ono što ti je potrebno u danome trenutku. Budi ti pred Njim, bez ikakve maske, sakrivanja, „kamuflaže“, budi ono što jesi, pokaži mu se i priznaj si tko si. On već zna da jesi takav i takav, takva i takva, ali ti sama sebi, ili ja, nisam mogla nešto priznati, prihvatiti… ili se pak nisam imala hrabrosti i snage baciti bez razmišljanja u te dubine. Dubine te čekaju, sada i ovdje.

„Istraži me, Bože, i upoznaj srce moje!
Iskušaj me i upoznaj misli moje.
Vidi jesam li na zlu putu,
i povedi me putem vječnim!“
Ps 139, 23-24

Moli ga da te otvori, da te dotakne, da te ispuni, promijeni, moli ga da otvori tvoju dušu, tvoj duh, tvoje srce. Moli ga i „ne boj se! Samo vjeruj“ (Lk 8, 50)

S.

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE