Često mi ove riječi odzvanjaju u glavi…Ne samo u svjetovnim stvarima – kad brinem hoću li sve stići, hoću li imati dovoljno novca, hoće li se moji planovi ostvariti…nego čujem te Kristove riječi i onda kada “mahnito” obavljam SVE pobožnosti. Uzmem sve devetnice koje su aktualne, odlučim postiti, pohađam sve duhovne obnove, događaje i koncerte…i izgubim duhovnost i ulovim se u nabrajanju riječi i praznoći srca.

Puno sam puta čula: “Zavoli sebe pa ćeš moći voljeti i druge – to kaže i Isusova druga zapovijed ljubavi.” A samo jednom sam čula drugačije tumačenje te zapovijedi: “Ljubi i bit ćeš ljubljen! Opraštaj i bit će ti oprošteno! Čini dobro i bit će ti dobro! Tako je Isus Krist živio tu drugu zapovijed ljubavi –

Vjeruješ li uopće u ono što radiš? Vjeruješ li da ćeš doći do cilja? Što ti ta vjera zapravo znači? Je li to povjerenje koje mi dajemo nečemu/nekomu ili je to nešto potpuno treće? Mislim da je to ipak, u našem slučaju, ovo gore napisano, i to ne nekomu nego Bogu. To je povjerenje nad svim povjerenjima,

Toliko nam znači ona pohvala ljudi, toliko nam znači onaj pljesak ljudi, ona slava i uzdizanje pred drugima da i zaboravimo kolika je zapravo Božja slava. Vjerujem kada bismo bili svjesni Božje slave ova zemaljska bi bila kao “igla u plastu sijena”, totalno neprimjetna. Nitko ne zna što ti treba u određenom trenutku osim Njega,

Naš Bog ima srce koje voli i koje pati zbog nas, zbog tvoje i moje izgubljenosti. “Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido!” … Isus ovim riječima želi potaknuti na obraćenje. Uostalom, cilj je svih Isusovih čudesa bio potaknuti na obraćenje cijelog naroda. Odazivamo li se? On to želi i za mene i za tebe, baš danas!

Marko Ćavar – osmjeh mu je ime, jer svijet Bogu približava njime. Marko je mladi Kristov vojnik koji svakodnevno služi svojoj zajednici razdajući se do zadnjeg atoma snage. Na bojištu se bori oružjem ljubavi, žrtve, poniznosti, nade i iskrene kršćanske radosti koju donosi u sve prostore svoga boravka. U isto vrijeme Marko razborito donosi važne odluke i ostaje malo zaigrano dijete Božje.

“Žetva je velika, ali radnika malo”. Nažalost, po religioznoj tradiciji, vodi se da su ove riječi upućene samo za duhovni poziv, tj. za svećenike i časne sestre. Ne shvaćamo, ili ne želimo shvatiti, da su ove Isusove riječi upućene svima nama. Svi mi možemo, svojim djelovanjem, doprinijeti rastu u sredini u kojoj se nalazimo. Najlakše je stajati sa strane i prigovarati.

Bog ne traži poniznost kako bi se mi hvalili svojim vrlinama (jer u tome poniznosti nema), već kako bi zavrijedili ući u Kraljevstvo Božje. Iako dijete često ne zna što je poniženje, ono se ponižava i traži pomoć od roditelja. A mi? Tražimo li mi pomoć od Boga? Sve ovo upućuje na to kako se oslanjamo samo na sebe,

“Poći u Jeruzalem”- nekako shvaćam kao..ići prema muci. Iako je znao šta ga čeka, Isus je odlučno krenuo prema Jeruzalemu. Koliko se često bojimo suočiti sa svojim problemima, “oči u oči”, suočiti sa svojim slabostima? A isto tako znamo drugom prigovoriti zbog istih stvari, pametovati i praviti se veći nego što jesmo. Zbog čega je to tako?

Pošavši za Isusom učenici su u mislima imali svakakva očekivanja,nisu se prepustili Njegovoj riječi. Zapitkivali su se tko će biti Njemu zdesna, a tko slijeva. Uz Isusa biti najveći, biti velik, biti moćan. Kroz primjer djeteta Isus ponovo pokušava potaknuti učenike da shvate kako su pozvani na služenje, a ne na vladanje nad drugima. Ista stvar je i s nama „običnim“ ljudima.