Iv 3, 31-36

Život svakoga od nas pretrpan je obvezama i dužnostima. Prijateljske dužnosti, školske/fakultetske obveze, obiteljske dužnosti, poslovne dužnosti, supružničke dužnosti, dužnosti nas kao muškaraca ili žena – i po izvršenju tih dužnosti određuje nam se, ne samo blagostanje i „uspjeh“ života, nego i kvaliteta našeg suživota s drugima. Na taj smo način uvučeni u stalno stanje spremnosti i svijesti da naša nemarnost uzrokuje pucanje neke od tih veza doličnog života.

Ante je Dalmatinac koji studira na Filozofskom. Puno je rečeno u ovoj prvoj rečenici. Da, Ante je vedar, komunikativan i šaljiv, ali je i spor, ponekad traljav i sitničav. Antina najveća posebnost, koja se danas često smatra manom, je sirova iskrenost. Ante kaže što misli, onako kako on vidi situaciju, kaže to na iscrpan i prostodušan način…..jer zna,

Iv 3, 16-21
Kako sam ja svjetlo svijeta? I koga i kako ja to mogu prosvijetliti?

Često bivamo obuzeti ovim sumnjama. Obeshrabreni svojim padom. I ta zdvojnost duha guši onaj viteški polet svjedočenja. Često zaboravljam da vjerom tu svjetlost držim na životu, a upravo malaksalošću i lijenošću borbe sa sumnjama da je ubijam.

Iv 3, 7b-15

Vjetar puše gdje hoće, ali vjetar puše i kad on to hoće i obično kada mi to najmanje želimo. U najnezgodnijim okolnostima i najtjesnijim rasporedima.

Svi smo pozvani svjedočiti, a taj trenutak svjedočenja te svi oblici njegovi i neočekivane okolnosti u kojima nas Bog na to poziva i nama su samima uvijek novo svjedočanstvo Božjeg plana za naš život koji je uzbudljiviji nego što bi ikada mogli i zamisliti.

Lk 1, 26-38

Navještaj Mariji uvid je u vrlo intiman prostor dijaloga između Boga koji nudi poslanje i čovjeka koji ga u cijelosti ili kolebljivosti prihvaća. Bar dvije snažne emocije pogađaju kad nas Bog upućuje na svoju volju i plan za naš život: strah i sumnja. Sumnja je tu razumljiva, iako duboka i složena,

Iv 20, 19-31

Pokušavajući razumjeti svoj život pogledavajući unatrag, razmišljajući o njegovu smislu, o događajima koji su ga oblikovali, svakodnevnim tragikomičnim dogodovštinama, primjećujem da, gledajući mnoge isječke tog dugometražnog filma, dosta puta sam tražio neku potvrdu, znak, dokaz da je nešto zbilja tako. Dosta puta kada sam svoje uporište, oslonac, čvrsto sidro mogao pronaći u vjeri,

Mk 16, 9-15

»Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«

Mnogo puta pronađem se u životnoj atmosferi u kojoj mi nije previše stalo do naviještanja radosne vijesti. Radije se nekako prepustim nekoj mlačini, osrednjosti, bezdušnosti kako zbog prilika dana tako zbog unutarnjih previranja i tereta koje nameću svakodnevne obaveze. Jednostavno tisuće uzavrelih misli stvara pritisak,

Iv 21, 1-14

Često u životu trudimo se nešto postići svojim snagama, zalaganjem, zagovaranjem i u tom naporu nemalo puta bivamo skršeni, slomljeni, istrošeni neuspjeli u podvizima. Takve situacije nas obeshrabre u našim nastojanjima. Ali možda je to tako zato što nismo u te napore, nastojanja, htjenja uključili Gospodina i stavili Njega u centar ostvarenja svih tih želja.

Lk 24, 35-48

Toliko nevjere, straha, bojažljivih misli. Toliko suzdržljivosti i nemogućnosti da nadvladam sebe, svoje slabosti, mane, krive slike Boga i ljudskih međuodnosa. Toliko je sumnji, toliko mraka u prostoru oko mene i kad ne vidim daleko, kad svjetlo tek tinja i pokazuje put sljedećem koraku. Tražim izlaz pod teretom koji pritišće moju dušu.

Ivan Nižić zvan Ića, Ićo, Ićko, Inćun, Cajo…Izazov je reći nešto o njemu, a pritom ostati ozbiljan.

Vidi čovjek odmah na prvu da je klasični Hercegovac; Hrvat katolik, dva metra, visok, crn, zgodan, brada, brk, sve na mjestu. Al’ zamislite- nema Mercedes! Srca čista k’o voda na Kravicama, dobar, drag, pošten i nema mu ravna u poniznosti rekli bi.