Božja priča mojega života I.


“Božja priča mojega života” naslov je teksta koji sam kao jedan od urednika na SKAC-ovim društvenim mrežama i internetskoj stranici primio od dugogodišnje SKAC-ovke koja mi je već nekoliko godina spominjala kako bi željela doprinijeti slavljenju spomendana svetoga Josipa…

Svjedočanstvo koje smo primili govori o mnogočemu – o odrastanju u katoličkoj obitelji, o bolesti i nošenju s njome, o pronalasku Boga u vlastitoj ljutnji i boli… Govori o – Bogu koji djeluje u Lukinom životu…

Neka nas ovaj tekst koji sad pišem, svjedočanstvo koje donosimo u četiri nastavka pripremi za misno slavlje i svjedočenje bračnog para nakon večernje mise u Bazilici Srca Isusova na spomendan svetoga Josipa! Bogu na slavu!

Hvaljen Isus i Marija!

Imam 24 godine i dolazim iz Zagreba i na samom početku želio bih reći da je ovo Božja priča u mom životu, a ne moja priča“ – napomenuti koliko sam ja nevažan u ovoj priči jer kada bi ovo bila moja priča, siguran sam da nikada ne bi bila ispričana zbog mnogih razloga…

Dolazim iz vrlo religiozne katoličke obitelji, Bogu sam neizmjerno zahvalan na mojim predivnim roditeljima koji su mi veliki uzor i motivacija, na starijoj sestri i mlađemu bratu, s kojima se dobro slažem tako da stvarno mogu biti jako zahvalan na svima njima.

Imao sam vrlo sretno djetinjstvo i oduvijek sam volio sport, treniranje te sam trenirao plivanje, bagminton, košarku, nogomet, skijanje, tenis i squash. Bio sam prilično dobar u svima, a iz navedenih pojedinačnih sportova osvojio sam par medalja na školskim i građanskim natjecanjima te sam stvarno jako uživao provodeći svoje vrijeme u bavljenju sportom.

Uvijek sam bio miran i tih, a odgojen kao dobar kršćanin nikada nisam psovao, i mogu reći da sam mrzio grijeh i kada su ga drugi radili. No u šestom, sedmom i osmom razredu počeo sam redovito odlaziti na utakmice Dinama svaku subotu i to društvo, za koje ne mogu reći da se dobro ponašalo (bilo je tu puno psovke, pušenje trave, alkohola i cigareta). U tim sam adolescentskim godinama ušao u neku buntovničku fazu: popustio sam u tom društvu, iako sam i dalje bio vjernik.

Još i prije negoli je došlo vrijeme za biranje srednje škole, često sam govorio da bih volio biti vojnik te sam bio uvjeren kako ću upisati vojnu srednju školu, no Bog je imao drugi, sada vjerujem bolji plan za mene i moj život, te sam sa 14 godina imao veliku prekretnicu u svome životu.

Nakon što sam završio osnovnu školu mi je dijagnosticiran tumor na lijevoj nadkoljenici. Doktori nisu bili nimalo optimistični oko moga ozdravljenja, što su nam odmah na početku rekli vrlo izravno jer je tumor na nozi poprilično narasao te se već počeo širiti i na pluća. Primao sam kemoterapije, prošao kroz ukupno višesatnih devet operacija, transplantirane su mi matične stanice…

No Bog je bio uz mene i sve oko mene cijelo to vrijeme i nevjerojatno me vodio kroz cijeli proces liječenja, tako da je liječenje prošlo glatko (koliko je to bilo moguće) sa skoro nikakvim odstupanjima i odgađanjima od jedne kemoterapije do druge. Koliko sam čuo, stvarno je jako puno ljudi molilo za mene kroz taj period – koliko točno, nikako ne mogu reći, no kada saznaš da su moliti i roditelji jednog poslovnog partnera mojih roditelja, shvatiš koliko je to bio veliki krug ljudi i za svakog sam neizmjerno zahvalan.

Htio to čovjek ili ne, tako nešto te jako promijeni u životu, kada kao dijete moraš naglo odrasti, ne možeš se više igrati, raditi što bi htio, u mom slučaju cijelo si vrijeme u krevetu ili u kolicima – jer su mi zabranili hodati, često ti je imunitet jako oslabljen, tako da ni posjete nisu baš moguće, iako si možda doma; bude da i po pet dana u tjednu ne možeš ni jesti ni gutati svoju slinu zbog bolova i ono najgore – cijelo vrijeme okružen si drugom djecom koja prolaze kroz istu stvar i također strahuju za svoj život svaki dan, gdje ih nažalost većina ne uspije preživjeti svoju borbu.

Ono što je pomagalo je to što većina te djece, bez obzira na sve, rijetko kada skidaju svoj osmijeh i dobrotu s lica te su svi oni pravi i istinski veliki vjernici – jer jednostavno su prihvatili svoju trenutnu situaciju, trenutno nevjerojatno teško i bolno stanje – nikada nisu sigurni što bi se moglo sutra dogoditi i kako će im sutra biti, a gledaju jako pozitivno na apsolutno svaki trenutak svojega života i borbe.

Bilo mi je potrebno 4-5 mjeseci svakodnevne fizikalne terapije kako bih ponovno prohodao te mogu reći kako je s teškom fizikalnom terapijom počeo moj drugi segment života.

U tom segmentu, zlo me je uspjelo dobiti i prevariti jer svaki put kada bih uspio nešto napravio, nekako napredovati, kada bi se pričalo o mom ozdravljenju, drugi bi rekli “Bogu hvala!”, a ja umjesto da sam također zahvalio Bogu što sam živ i što sam ozdravio, mene je tada svaki put ta rečenica ljutila i izazivala gnjev u meni jer kako sam bio i dalje u adolescentskim godinama i dodatno ljut što više ne mogu i nikada neću moći baviti se sportom kojeg sam toliko volio, te neću moći postati vojnik što sam jako želio – uz sve to nisam dobivao osobnu pohvalu za ono što mi se činilo da sam sam postizao velikom mukom i svojom zaslugom.

To me je jako udaljilo od Boga i slijedile su godine depresije, ljutnje, velikog nutarnjeg nemira, nespavanja i slično…

Ja sam i dalje išao svake nedjelje na misu, samo kako ne bih morao pričati s roditeljima ili s nekim drugim o tome, ali bih svaki put na misi samo šutio i ljutio se.

U to sam se doba jako povukao u sebe, skoro sve vrijeme sam provodio sam, nisam skoro ništa spavao tijekom noći, iako sam u društvu i među drugima i dalje ostavljao dojam sretne i nasmijane osobe te sam kao i drugi koji ne znaju za Boga, tražio utjehu i sreću u drugim stvarima.

(…)

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE