Ako ne znaš – odi pa Ga pitaj?!

clip-540271_640

Nisam odmah htio pisati osvrt na duhovne vježbe – makar su na odlasku zamolili.
Čekao sam da se slegnu dojmovi i da vidim otprilike što se u meni zbilo i što se događa.

Taj dan kad sam se vraćao s DV naišao sam na poznanike iz zajednice Emanuel koji su evangelizirali u Tkalči ispred crkve sv. Marije na dolcu. Zastao sam da popričam s prijateljicom i krajičkom oka promatrao jednu evangelizaciju u kojoj je “ateist” evangelizatorici postavio vječito (i opravdano) pitanje: Zašto Bog dopušta patnju?

U tom trenutku sam shvatio. Na to pitanje može odgovoriti samo Bog. I to ne svima jednako, nego svakome ponaosob. Velik je problem što se često mi “vjernici” trudimo odgovoriti na pitanja “nevjernika” iz naše osobne perspektive, dajemo im odgovore do kojih smo mi u molitvi došli i koje nam je Bog darovao, ili koje smo naučili. Ali kao da zaboravimo pritom da je svatko drugačiji i jedinstven te da Bog jedini zna kako doprijeti onkraj razuma i argumenata do srži bića koje se ranjeno pita: Zašto Bog dopušta patnju?
Mislim da bih se prije DV upustio u razgovor i raspravljao o misteriju Križa, neshvatljivoj raspetoj Ljubavi, otajstvu Krista patnika koji razumije naše boli. Ali sada je drugačije.

Da je mene pitao zašto Bog dopušta patnju, rekao bih: Ne znam. Ne znam ni zašto je dopustio da ja patim. Ali znam da je uvijek bio sa mnom dok sam patio, i nikad me nije ostavio. Kako znam? On mi je to u šutnji pokazao. I nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Bog mi (još) nije odgovorio zašto sam patio, ali mi je pokazao da je uvijek bio sa mnom. Tko zna što bi mi sve rekao da sam u šutnji i osluškivanju duže ostao.

Da je mene pitao zašto Bog dopušta patnju, rekao bih: “Ne znam. Odi pa ga pitaj!” Možda bi rekao: “Puno puta sam ga pitao, plakao i vapio da mi odgovori, ali nije bilo odgovora.” Na to bih mu možda rekao: “Novorođenče se često do te mjere rasplače da ne vidi (jer žmiri!), ne čuje (jer se dere!) i ne osjeti (jer mlatara rukama!) majku pored sebe. Ali kad se smiri, utihne i otvori oči može vidjeti majčin osmjeh, osjetiti majčin dodir i čuti njezino pjevanje kojim ga želi utješiti. Odi na DV u šutnji i osluškivanju jer je to najbolji način da se otrgneš iz buke svijeta te čuješ, vidiš i osjetiš što ti Bog ima reći i pokazati. A najbolje od svega je što se moraš “truditi da se ne trudiš” jer ne možeš do Boga svojim naporima i tehnikama, jedino što možeš je čekati, osluškivati i promatrati. Mene je Bog dotaknuo u DV dok sam šetao, pio čaj i silazio niz stepenice. Ne dok sam se svojim silama trudio, nego dok sam se njemu otvorio.

Sad sam previše otišao u razmišljanja, ali ono što sam htio napisati je da su DV u šutnji izvrsne zato što ima puno prostora za Boga. Inače se DV ispune brojnim nagovorima, krunicama i pobožnostima, što je sve samo po sebi izvrsno i ja protiv toga nemam ništa, ali mislim da sve to može biti prepreka Bogu da nam progovori.

DV su mi bile izvrsne jer je bilo puno prostora za Boga, osluškivanje i promatranje njegove Riječi.

Mogao bih stvarno puno toga pisati, ali i sad mislim da sam previše napisao :)

Svako dobro i Božji blagoslov!

Matej

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE