Lk 13,18-21

Gledajući crnu zemlju pitam se kako je sjemenju mračno i hladno, a ni zraka nema mnogo. Sunčeve zrake niti vidi, niti osjeti, a kiša kao da do nj ne dopire…

I dok mijesim kruh gledam kako se kvasac sjedinjuje s brašnom i vodom i sav nestaje u tome jednome…
Napokon shvaćam,

Kako opisati nekoga tko je tek došao studirati u Zagreb…? Cijela mi priča nalikuje na neki starozavjetni lik koji je godinama bio u samoći, pa sad izlazi među ljude- da svijetli, što drugo?!

Sara je kao mala bila živahno dijete s mnogo energije. Sjećam se Sare kad je kao mala trčala po travnjacima hvatajući mačke,

Lk 13,10-17

„Nedjelja je“, odgovorila je mama kad sam ju poprijeko pogledala zatekavši je u nedjeljno jutro kako mete pod. Za nekoliko sati sam ju gledala kako odlazi na ispovijed. Čula sam još uvijek njezin glas, skroman i bistar, kako mi govori: „Nedjelja je“.

I postalo mi je posve jasno- ne čisti jer je bila lijena,

Lk 12, 54-59

Da, mnogo znamo, ali tebe ne znamo, Gospodine. Ili još gore: pravimo se da te ne znamo. Licemjerno.
Pravimo se da te ne znamo. Da neće sada doći spasenje. Da se može to odgoditi za još koji dan. Za koju drugu priliku. Za kad budem dobre volje. Za kad položim ispite.

Lk 12, 49-53

Mi, narod okupljeni koji slušamo što govoriš – vrti nam se u glavi više …

Pa sve frca od pravednosti! Ono jučer su bili gromovi, ali danas je oluja! Nema toga koji će stati između Boga i čovjeka. Nema tog stvorenja. Svaka čast tebi prijatelju, tebi brate, tebi oče i majko,

Lk 12, 39-48

O pravednosti govoriš opet, potvrđuje to i Pavao u čitanju. Želiš da tvoj sluga bude pravedan kao Gospodar, kao Ti.

Ne poznajem nikojeg čovjeka koji ne želi biti pravedan. Nema. Svi za sebe misle da su pravedni. Čak i onaj koji čini krivo, čini zlo, neće reći da nije pravedan.