15 GODINA: SKAC NA BICIKLU

il_fullxfull.264404549

Možda i ti ponekad dođeš u SKAC biciklom pa ga od silne gužve nemaš gdje zavezati. A sjećaš se ono kad si bio dijete pa si s ponosom kretao na svoje prve vožnje bez pomoćnih kotača?

Ovo je tekst o 15 godina SKAC-a, no pitaš se možda otkud bicikl u svemu tome. Ma znaš, ja se nekako uvijek prvo sjetim djeteta koje uči voziti bicikl.

Prije svega, ono odabere onaj bicikl koji mu se najviše svidi. Bio on nekome drugome neugledan ili neprimjeren, djetetu je svejedno. Potom odabere mjesto na kojem će učiti voziti. Zanimljivo je kako se to mjesto odraslima često ne čini nimalo prikladnim – uvijek misle kako postoje brojne opasnosti koje bi mogle biti pogubne. Onda onako uzbuđeno sjeda na bicikl bez pedala pa ga uči pokretati svojim nogama, pa ima veći bicikl s pomoćnim kotačima, pa ima još veći bicikl bez pomoćnih kotača i na njemu pada i ustaje. Pa opet pada. Ustaje.

A kako je izgledao taj SKAC-ov početak, pitam se često. Prije negoli se bacio na traženje bicikla kakvog želi, SKAC je trebao nastati, roditi se. Ne znam kad je to točno bilo, kad je sam Bog odlučio posaditi sjeme udruge u srce patera Luke Rađe, ali je sigurno kad je sjeme donijelo prvi rod – bilo je to prije petnaest godina, u samom centru Zagreba, s tek nekoliko ljudi i jednom vizijom: raditi s mladima u duhu kršćanskog svjetonazora, odnosno naučiti voziti bicikl na puno drukčiji i neuobičajeniji način od drugih.

Na početku valjda ni sami nisu znali kakav bicikl žele. Nije im bilo važno što će drugi reći, hoće li im se svidjeti ili ne. Još nisu znali kakva će im veličina trebati, kakvog će oblika biti, kakve boje. Sve u svemu, nisu znali ništa – samo to da žele naučiti voziti.

Mjesto im je bilo poznato: tu gdje su bili stavljeni – svijet, Hrvatska, Zagreb, Palmotićeva – za početak. Tu su mogli odabrati toliko puteva, toliko staza i zavojitih puteljaka, a odabrali su cestu kojom je rijetko tko išao. Sjeli su na bicikl i svojim širokim koracima zamahnuli tako jako da se bicikl pokrenuo na svojim kotačima, a još i danas se postojano pokreće bez zadrške i sputavanja.

Zamišljam tu vožnju svih ovih petnaest godina. Kako je ona tekla i izgledala? Tko su bili ti mladi koji su tada uz patera Luku osjetili poticaj da povjeruju u nešto tako veliko i odvaže se sjesti na bicikl? Koji su to ljudi koji su podupirali SKAC-ovu vožnju biciklom i sve puteve koje je on odabirao? Kako je to bilo kad je biciklom bilo potrebno svladati uzbrdice? A kako kad se spuštalo nizbrdo uz veličanstvene poglede? Kako je to bilo kad odjednom više nije bio samo jedan bicikl, nego prava biciklistička flota željna da dopre do istog cilja …

Zamišljam i lijepo mi je u tim mojim mislima. Kao kad dijete razmišlja o svojoj djedovini, kao kad se generacija vraća i divi svojim korijenima. U Temeljnom dokumentu SKAC-a piše da je njegova vizija da su mladi aktivni graditelji društva, a osobne kvalitete i talenti poprimaju smisao kada se koriste za opće dobro. Dobro je to čuti. Dobro je to bilo jednom zasanjati. A zaista je dobro to danas i živjeti.

Dragi moj biciklistu, hoćemo li zajedno slaviti 15 SKAC-ovih godina? Ne znam puno o tome kako je to nekad bilo, a zanima me. Znam da i tebe zanima. Načuo sam da ćemo ovog mjeseca imati priliku upoznati sve što je u SKAC-u nekad bilo i kako je vozio bicikl kroz godine.

Je li svladao vožnju? Ide li pravom cestom? Pada li još uvijek pokoji put?

SKAC vozi u smjeru mladih; u smjeru vrijednosti i ideala; u smjeru radosti i zajedništva; u smjeru izgradnje i rasta; u smjeru autentičnosti; u smjeru napuštenih, ostavljenih i slabih. A ti? Navrati na svojem biciklu ovih dana u SKAC. I nemoj da te obeshrabri hladno vrijeme. Samo hrabri voze u svim uvjetima. A uostalom, tko zna kako je hladno bilo onog studenog prije 15 godina kad je SKAC sjeo na svoj bicikl …

Robert Mehun

PRITISNI ENTER ZA TRAŽENJE